Letenje povijesnim jedrilicama na gori Żar 2020

Autor Boris Kožuh, fotografije Miroslawa Kielpikowska, Roman Kielpikowski, Anna Kožuh i drugi nepoznati

Priča je započela prije otprilike deset godina. Nakon što sam nekoliko puta posjetio sletove Češkog kluba povijesnih jedrilica i sletove VGC, odlučio sam organizirati i mini-slet za skupinu entuzijasta iz Češke, Slovenije i Hrvatske. Slet se trebao održati na Grobniku, no morao sam ga otkazati zbog problema s jedinim vučnim avionom. Budući da se to dogodilo samo tjedan dana prije zakazanog početka, savjest me dugo mučila. Prijatelji su na poslu rezervirali tjedan dana dopusta, a slet se na kraju nije održao. Zbog neugodnog događaja, izbjegavao sam ovu temu nekoliko godina. Čak sam bio toliko posramljen, da nekoliko godina nisam ni odlazio na godišnje sletove češkog kluba POTK. Ni to da sam nekoliko puta prije toga došao na njihov slet s jedrilicama koji prije nije bilo sletu, nije mi naročito pomogla da se osjećam bolje. Po prvi puta imali su priliku vidjeti Tandem Tutor T-31, M-200 i Olimpiju EoN 419.

Napokon, nakon nekoliko godina, presjekao sam ovaj mali “Gordijev čvor” i pronašao rješenje koje sam mogao provesti sam bez velike organizacije. Ponovo sam odabrao aerodrom Grobnik, ali ovaj put letenje bez aviona za vuču. Sva polijetanja smo izvodili uz vuču automobilom. Bilo nas je dvadesetak pilota iz Češke, Slovenije i Hrvatske. Imali smo tri povijesne jedrilice: Muchu SZD 22, K-7 i Orlik. Većini su to bili prvi uzleti u dvosjedu koji je poletio u vuči automobilom. Postizali smo visine do 350 metara i to je bilo dovoljno za priključak na padinu i termiku.

Tako sam “otplatio svoj moralni dug”, a istovremeno je to bio početak nove tradicije. Od tada svake godine organiziramo okupljanja s povijesnim jedrilicama. Osnovna skupina pilota skoro pa se ne mijenja, ali svaki put dođu neki novi piloti. Naši sletovi u Sinju su najposjećeniji. Tamo smo imali jedne godine dana čak osam povijesnih jedrilica, od toga tri dvosjeda.

Ovogodišnji slet organizirao je naš poljski prijatelj i redoviti sudionik naših susreta Roman Kiełpikowski na vrlo neobičnom aerodromu – Žar. To je aerodrom na planini i pista je uzdužno vrlo nagnuta: u donjoj polovici kut nagiba je 5 stupanja, a u gornjoj čak 12 stupanja.

Na dužini od 655 metara je visinska razlika 43 metra. Stoga se polijeće samo u smjeru niz pistu i slijeće samo u smjeru uz brdo. Aerodrom je idealan za trening slijetanja uzbrdo. Takvo slijetanje velika većina pilota zna samo teoretski. Tako smo i zamislili svoj skup. Osim letenja s povijesnim jedrilicama, željeli smo provesti i treninge slijetanja uz brdo. No, ispostavilo se da “smo radili račune bez krčmara”. Kad smo planirali slet, još nismo ni čuli za korona virus. Na sletu nas je bilo samo petnaestak, a većina je već ranije letjela na ovom aerodromu. Tako je naša „škola slijetanja na brdo“ imala više učitelja nego učenika. Imali smo šest povijesnih jedrilica: Salamandra, Pionyr LF-109, Olimpija 2b, K-6, Mucha SZD 22 i Pirat SZD 30.

Naravno, najveća atrakcija sleta bila je potpuno nova Salamandra. Čekali smo je dugi niz godina i napokon je dočekali. Potpuno novu je izradio poznati poljski majstor Witek Nowak iz Gliwica. Slovenski piloti potajno smo se veselili: “Sljedeće ćemo godine na sletu pokazati i njezinu četiri godine mlađu sestru Čavku.”

Na sletu nije nedostajalo svjetski poznatih pilota i konstruktora. Najduže je ostao s nama Edward Margański, konstruktor obje vrhunske akrobatske jedrilice: Swift i Fox. Uz to, on je tvorac niza eksperimentalnih zrakoplova.

Naša grupa je tako dobila uvaženog i vrlo zanimljivog člana. Došla je i Malgorzata Margańska, bivša svjetska prvakinja u akrobacijama na jedrilicama; čak je bila s nama nekoliko dana.

A pošto se to događalo u Poljskoj, došao je i višestruki svjetski i evropski prvak, inače naš dobar prijatelj, Sebastian Kawa.

Usred sleta proveli smo dodatnu akciju. Otišli smo do aerodroma Podkarpatskog aerokluba u Krosnu, udaljenog 300 km. Moji prijatelji potajno su mi pripremili poklon za godišnjicu 57+75. Mene je u mojoj Olimpiji trebao u zrak povući jedan od najpoznatijih aviona – legendarni Polikarpov PO-2 (»Kukuruznik« ili »Polikarac«). Večer prije odlaska rastavili smo Olimpiju i pospremili je u prikolicu. U ranu zoru smo krenuli u Krosno s dva automobila.

Gotovo cijeli aeroklub čekao nas je na aerodromu. Bio je to poseban događaj i za njih. Oni sami rijetko vide PO-2 u zraku, ali samo se najstariji članovi sjećaju vuče jedrilice. Olimpija, međutim, nije nikad ni viđena na njihovom aerodromu. Moja mala intimna godišnjica odjednom se pretvorila u aeromiting. Nakon dobrodošlice prvo smo pogledali Polikarpova. Za ostale sudionike ekspedicije to je bio susret s poviješću zrakoplovstva, a za mene susret s mojom mladošću. Na prva jedrenja u Sinju vukao me PO-2. Živo se sjećam prvog uzlijetanja iza PO-2, ali to je već druga priča.

Kad smo napokon skrenuli pogled s lijepog Polikarpova, pristupili smo sastavljanju naše još ljepše Olimpije. Ove je godine posebno lijepa, jer je potpuno obnovljena i izgleda poput tinejdžerice. Sve je išlo brzo i lako do trenutka kada je trebalo montirati horizontalni stabilizator. Na trup se pričvršćuje s dva vijka. Na naš užas, matice nisu bile na svojim mjestima, niti bilo gdje u prikolici. A budući da je Olimpija bila izrađena u Engleskoj, svi vijci su colski, a ne metrički. Nisu nam mogli pomoći ni mehaničari iz servisa engleskih automobila. Proputovali smo 300 km, a sada nemamo dvije matice. Spoznaja da smo uzalud stigli i da leta neće biti izgledala je kao da se hladni front spustio s Karpata u Krosno.

Budući da se nismo mogli sjetiti tko je i gdje stavio matice, nazvali smo u Žar i zamolili da pogledaju leže li možda na betonskoj platformi ispred hangara. Nakon nekoliko minuta dobili smo potvrdan odgovor, ali nije nam baš bio od neke utjehe. Sutradan je trebala padati cijeli dan kiša, pa čak i ako nam nekim autobusom pošalju matice, povijesnog leta neće biti. I dogodilo se nešto nezaboravno: četvrt sata kasnije dobili smo poruku da je poletjela sa Žara Dimona s našim maticama.

Dva sata kasnije sastavljena Olimpija već je čekala na startu. Let je bio nezaboravan. Pilotska signalizacija rukom iz otvorenog kokpita, karakteristični zvuk zvjezdastog motora na Polikarpovu i vuča, u kojoj jedva možete opaziti let naprijed i penjanje. Za 500 metara visine trebalo nam je skoro pola sata (mislim da je iskusni pilot vukao smanjenim gasom). Bila je to skrb za motor, ali ujedno i dodatan poklon za mene. Svaka je minuta bila nezaboravna, a ovdje sam ih odjednom dobio skoro trideset. Današnji avion za vuču podigao bi me na tu visinu za pet minuta. Ali što će mi pet minuta povijesne vuče? A ovako izgledalo mi je kao da letimo cijelo popodne. U mladosti mi je takav let bio svakodnevan, sada sam prvi put osjetio veličinu ovog događaja.

I ne smijem zaboraviti zahvaliti se aeroklubu Žar i njegovom upravitelju Wojciechu. Više od tri sata leta Dimone do Krosna i natrag bio je poklon aerokluba! Dragi čitatelju, jesi li ikad doživio ovako nešto? Ja nisam nikada prije!

Nakon još nekoliko dana letenja u lijepim jesenjim danima, naš smo slet završili s idejom da za godinu dana organiziramo novi na Góri Szybowcowej (u doslovnom prijevodu Jedriličarski vrh) u Jeżówu Sudeckom. Tu je mjesto gdje su prije drugog svjetskog rata počeli s proizvodnjom jedrilice Grunau Baby. Tamo želimo postići cilj koji ove godine nismo: gravitacijske uzlete. Time što je na ovom aerodromu moguće sletjeti na vrhu brda, istovremeno ćemo imati trening slijetanja uz brdo. Ako tijekom gravitacijskog polijetanja puše dovoljno jak čeoni vjetar za padinsko jedrenje, jedrilica slijeće na vrhu brda i odatle opet gravitacijsko polijeće. Ako nema vjetra, jedrilica slijeće u dolini i odatle ponovno polijeće uz pomoć vitla. Vitlo stoji na vrhu brda blizu mjesta odakle se polijeće gravitacijom, a jedrilica je mnogo niže u dolini. Tek nakon polovice vuče jedrilica doseže visinu vitla. Nakon otkačivanja slijeće se na vrhu brda. Jednostavno: raj povijesnog letenja!