Autor Boris Kožuh, fotografije Boris Kožuh i internet

Za godinu 2021 pripremamo izlet u Poljsku, na uzletište na kojem se mogu izvoditi gravitacijski startovi. To je bio prvi način polijetanja na začetku razvoja jedriličarstva. Svako brdo s podesnom travnatom strminom omogućuje takve uzlete. Ako još do vrha brda vodi bar makadamska cesta, tada već imamo odličan teren za gravitacijske startove. Zamislimo da smo našli takav teren na brdu, koje se uzdiže pet-šest stotina metara iznad doline. I sad u mašti dodajmo još tristotinjak metara ravnog terena na istom vrhu za slijetanje jedrilice. Ne treba nam ni vitlo ni avion za vuču. Nakon gravitacijskog uzleta s našeg zamišljenog terena imali bi dovoljno visine za priključak na termiku, a pogotovo za padinsko jedrenje. Spomenimo samo dva terena, poznata već od početka dvadesetog stoljeća. Prvi je Wasserkupe u Njemačkoj a drugi gora Koktebelj na Krimu. Tamo su se izvodila gravitacijska polijetanja i polijetanja pomoću gume već od 1911 godine. Oba terena imaju dobru padinu za jedrenje.

Vratimo se u stvarnost, pošto su takvi idealni tereni vrlo rijetki. Mnogo lakše bi našli teren, koji je samo nekoliko stotina metara iznad doline i koji ne omogućava slijetanje na vrhu. Već bi i takav teren davao dovoljno mogućnosti za padinsko jedrenje. I baš je tako bilo u pionirsko doba jedriličarstva. Uostalom piloti paraglidera do danas tako polijeću: s nižih brda na padinsko jedrenje, a s viših na termičko jedrenje.

To je bilo vrijeme, kada još nije bilo dvosjeda, a školovanja su se izvodila na jednosjedima tipa Vrabac ili SG-38. Najčešće se gravitacijsko polijetanje kombiniralo s polijetanjem na gumu. Jedrilice su imale samo skiju pa je trenje po travi bilo veliko. Zato je bio potreban početni zalet pomoću gume.

Za olakšanje uzleta jedrilice treba napraviti malo tvrđu »uzletnu stazu«. Takva staza je ustvari samo dva-tri metra široka i stotinjak metara duga asfaltna traka. Vidio sam uzletište na kojem je trava pokrivena s 2,20 metra širokom gumenom trakom (rashodovana traka za transport ugljena iz otvorenog rudnika). Jedrilica stoji na početku uzletne staze. Kad je pilot spreman, dvoje ljudi lagano gurnu jedrilicu niz brdo.  Od tog trenutka dalje sve radi gravitacija: jedrilica ubrzava, kad postigne dovoljnu brzinu poleti i odleti u dolinu. Ako je vjetar čeoni, jedrilica može odmah nakon uzleta početi s padinskim jedrenjem. Na nekim od tih uzletišta je moguć povratak i slijetanje na vrhu brda blizu mjesta polijetanja, a na drugim se slijeće u dolini i treba jedrilicu povući na vrh brda pomoću traktora ili vitla. Na takvim uzletištima često se polijeće i pomoću gume (»praćkanje«).

Na gravitacijska polijetanja ćemo ići s jednim jednosjedom i jednim dvosjedom. Izabrati ćemo između naših jedrilica Olimpija i Čavka te između Rubik R-26SU Gobe i Slingsby Tandem Tutor.

Aerodrom Góra Szybowcowa

Izabrali smo aerodrom aerokluba Jelenia Góra u mjestu Jeżów Sudecki. Aeroklub ima dva aerodroma; prvi je na vrhu brda a drugi desetak kilometara dalje u dolini.

To mjesto je kolijevka proizvodnje jedrilica Grunau Baby. Jeżów Sudecki je bio prije drugog svjetskog rata na teritoriju Njemačke i nazivao se Grunau. Najzanimljivija za nas je Góra Szybowcowa, na kojoj je aerodrom. Jedrilica je na poljskom jeziku szybowiec, pa bi ime brda preveli kao Jedriličarska gora. Na tom brdu se može polijetati pomoću gravitacije na popločanoj uzletnoj stazi.

Ako jedrilica nakon starta uspije na padini dobiti visinu, može sletjeti na vrhu brda uz samo uzletno mjesto. Ipak mi se čini, obzirom na visinu brda iznad doline, da to ne uspijeva baš svaki put. Skica aerodroma pokazuje više staza za slijetanje. Iako su te staze kraće nego naši aerodromi (u Sinju je aerodrom dug 1200m, u Otočcu 1800m itd.), ipak omogućuju potpuno sigurno slijetanje. Na skici je označenih šest staza, ali neke od njih zbog kosine mogu služiti uglavnom za slijetanje, a teže i za polijetanje. Naravno da ni jedna staza nije ni sasvim ravna ni sasvim vodoravna.

Vidi se, da su u pravcu 150-330 dvije staze (br. 2 i br. 3), koje tvore skoro kao jednu stazu dugu 490 m+470 m. Za slijetanje u dolini služi staza broj 6.

Kad jedrilica ne nađe uspono strujanje i ne postigne visinu, slijeće u dolini ispod uzletišta. Pomoću vitla jedrilica ponovno poleti pošto je visina polijetanja dovoljna za slijetanje na vrhu brda. Domaćini kažu, da stoji vitlo na vrhu brda i povuče jedrilicu s staze u dolini. Nekako mi ne ide u glavu polijetanje kad je vitlo gore a jedrilica dolje. Ali valjda je ipak tako, kad tamošnji letači tako kažu. Na polovini penjanja na sajli jedrilica postigne visinu vrha brda, a visina otkačivanja je dovoljna za slijetanje na vrhu. Živi bili pa vidjeli!

Mjesto Jelenia Góra je veliko otprilike kao Osijek. Od Splita do Jelenie Gore ima 1200 km. Možemo izabrati put preko Zagreba, Mađarske, Brna i Praga. Druga je mogućnost preko Zagreba, Ljubljane, Ljubelja, Klagenfurta, Linza i Praga. Taj je put mnogo ljepši, ali i dugotrajniji pošto vodi preko planina. Putem možemo posjetiti nekoliko sportskih aerodroma – najveći su kod Čeških Budejovica i Tabora. Želimo li putovati brže, izaberemo nakon Zagreba pravac za Maribor, Graz i Beč i odatle za Prag. Put je nešto duži ali kraće traje. Ako vučemo prikolicu s jedrilicom tada je taj put najbolji.    

Jeżów Sudecki je mjesto od nekoliko tisuća stanovnika i nalazi se uz samu Jelenju Goru, skoro kao predgrađe. Od Jeżówa do uzletišta ima 12 kilometara dobre asfaltirane ceste. Na vrhu brda pored uzletišta je hangar, klubski »hotel« i čak dobar i jeftin restoran.

Bilo bi dobro spojiti dva kratka izleta u istom pravcu u jedan malo duži. Na putu od Praga prema Jeżówu je aerodrom aerokluba Rana – otprilike 70 km od Praga. Ovdje svake jeseni zadnji vikend u rujnu organiziraju letenje s povijesnim jedrilicama na padini iznad aerodroma. O aktivnostima na tom aerodromu je već više puta pisao na Opensoaringu Niko Slana. Svake godine se izvode i startovi na gumu. Tamo bi mogli ostati dan ili dva, upoznati njihovu padinu i nastaviti put do Poljske te na Jedriličarskoj gori ostati još nekoliko dana.

Letenje u Ježovu bi istovremeno bila odlična prilika za školovanje u slijetanju na kosi teren. Kod preleta u planinskom području ponekad ne možemo naći vodoravan teren pa treba sletjeti na kosinu. Slijetanje uz brdo na kosi teren je teže nego slijetanje na vodoravni teren. Za dobro i sigurno slijetanje je potrebna vježba. Baš bi letenje u Ježovu bilo odlična prilika za takvo školovanje. Mali troškovi letenja će nam omogućiti da svaki pilot ponovi takvo slijetanje i po četiri-pet puta, a uz dobru organizaciju letenja možda čak i više. Sam se nadam, da ću poletjeti pomoću gravitacije, što sam, a što s učenicima, bar desetak puta. Zamislite: deset puta poletiš pomoću gravitacije i sletiš u dolini. Osim toga deset puta poletiš pomoću vitla i sletiš na nagnutu pistu na vrhu brda. Može li pilot poželjeti više?