Ružno pače

Autor Boris Kožuh

Sigurno znate Andersenovu priču o ružnom pačetu. Ali jeste li znali da ova priča nije samo priča, nego je istinita? Gdje i kada se to dogodilo, pitate u nevjerici. Dogodilo se na početku godine 2020. Priča o ružnom pačetu je počela u Ptuju. Pedeset i tri godine pače je čekalo u samoći pod krovom ptujskog hangara. Prvi prijatelj pačeta je bio brojni rod miševa, a pače im je pružalo sigurno utočište. Kasnije su miševe zamijenila gnijezda lastavica, pa je pače u svojoj utrobi čuvalo čak i njihova jaja. Zaboravljeno pače je desetljećima skupljalo prašinu i svu prljavštinu od miševa i ptica. Napokon ga je ugledao Niko i odmah pomislio: “Ovo moram reći prijateljima”.

Sjeme je palo na plodno tlo i krenuli smo u Ptuj. Izvadili smo pače iz potkrovlja. Kad je jedan domaćin na livadi ispred hangara omeo prašinu s krila, svi smo pobjegli kao kod eksplozije bombe.

Iz oblaka prašine napokon se pojavila jedrilica. Treba odati puno priznanje i poštovanje svim letačima aerokluba u Ptuju: Čavka je sačuvana u odličnom stanju. Kasnije, kad smo skinuli staro platno i boju, se to potvrdilo kod detaljnog pregleda konstrukcije. Više od pedeset godina je stala na gredama potkrovlja u hangaru, a konstrukcija je ostala kao tada, kad je Čavka još letjela. Skoro pa se moglo sjesti u nju i napraviti let.

Tako je ružno pače dobilo novu obitelj. Odmah nakon Nove godine krenuli smo na dugi put s pačetom od Ptuja do Kutne Gore u Češkoj. Tamo se pokazalo da to nije pače i da nije čak ni ružno. Za manje od tjedan dana, naše se pače pretvorilo u ljepoticu Čavku.

Nikolaja je prije svega zanimalo što će se oko toga svega dogoditi, Klemen je lud na sve što je proizvedeno u tvornici Letov, a Boris je prvo pomislio “a da sjednem u Čavku i da me Niko autom povuče u zrak?”. To nam je dalo dovoljno početne energije. Fizičari pogrešno tvrde da se energija ne može stvoriti iz ničega. Sad znamo da može. Prije pola godine nismo ni razmišljali o tamo nekoj Čavki, a sada se energija prelijeva preko svih rubova.

S Čavkom smo otišli do našeg učitelja Jiřija Leníka u Češku. U gradu Kutna Gora postoji tvornica HpH, koja proizvodi jedrilice Shark.

Vlasnik tvornice Jaroslav Potměšil prije nekoliko godina je ponudio Jiřiju veliku radionicu, u kojoj radi ono što uz letenje najviše voli: gradi i obnavlja drvene jedrilice. Radionica zapravo nije prava riječ – radi se o dvorani dugoj više od trideset metara i širokoj više od dvadeset. To je hala iste veličine kao izložbena hala u tvornici.

U radionici Jiři trenutno obnavlja dvije jedrilice: moju Olimpiju 2b i češkog Orlika. Osim toga tu je i olimpijina prikolica, već obnovljena krila našeg Tandem Tutora, dva Orlika koji se obnavljaju, još jedan Orlik koji čeka da bude obnovljen i još nekoliko krila i trupova. U drugoj zgradi nalazi se još i manja radionica koja uglavnom služi kao lakirnica.

U ovoj lakirnici započeli smo drugi semestar naše škole gradnje i obnove drvenih jedrilica. Učitelj je svjetski poznati graditelj Jiři, ovoga puta bilo nas je troje studenata: Niko, Klemen i Boris. Krenuli smo bez prave predstave o onome što nas čeka. Radili smo cijeli tjedan od jutra do večeri. U grad smo odlazili samo na ručak. U tjedan dana smo skinuli platna i svu staru boju s Čavke.

Pod starom bojom se pojavilo čudo. Zamislite osjećaje čovjeka, koji je na potkrovlju pronašao odbačenu i zaboravljenu Stradivariusovu violinu. To se dogodilo nama. Drvena oplata, posebno s donje strane krila, bila je poput nove violine. Nešto slično se događa jednom u stotinu godina u cijelom svemiru!

Jiři, koji je već vidio gotovo sve u letenju, nije mogao a da se ne divi otkrivenom jedrilicom. Sasvim ga je oduševila proizvodnja jedrilica u ljubljanskom Letovu. Kad je to vidio, uhvatio ga je amok. Rad u školi je takav, da nam on nešto praktično pokaže, a zatim samo povremeno prati napredak rada. Ostavio je sve svoje druge poslove i radio s nama kao da je i on učenik nekog još višeg majstora. Jiři i Klemen su skinuli metalne dijelove jedrilice i odnijeli na obnovu majstoru za kovine u tvornici. Umorni, ali sretni i zadovoljni, krenuli smo kući.

Početkom veljače 2020 godine vratili smo se da nastavimo školu i obnovimo Čavku. Tijekom ovog boravka Čavka je dobila nova platna na krilima i kormilima.

Tehniku ​​pokrivanja krila platnom savladali smo u prethodnom semestru škole, pa smo značajan dio posla odradili sami, naravno uz nadzor našeg učitelja.

Našoj ekipi pridružio se i novi pilot, Alojz Kelc iz ptujskog aerokluba – iz Čavkinog aerokluba. Pokazalo se da su nam njegove vještine vrlo dobrodošle.

Za njega je vezana sljedeća priča. Gotovo deset godina je Alojz pokušavao kupiti istu Čavku od svog kluba. Nije uspio u tome. Možda nije bio dovoljno odlučan ili nije želio previše “gnjaviti” u klubu. Ne znajući ništa o tome i uopće ne poznajući Alojza, ponudili smo ptujskom aeroklubu određenu svotu i klub se odmah odlučio na dogovor. Alojzovo razočaranje je bilo veliko: on kao član aerokluba nije dobio priliku, a tu odjednom dolaze neki piloti iz glavnog grada i ode Čavka. Moglo se očekivati zavist i zlonamjernost. Često se događa da napuštena povijesna jedrilica stoji na potkrovlju hangara dugi niz godina i nitko je ni ne pogleda – kao da je tamo uopće nema. Ali u trenutku, kada se pojavi netko, tko je želi obnoviti, odjednom se mnogi u klubu “sjete”, da su već dugo godina mislili to sami uraditi. U slučaju Alojza bilo je sasvim suprotno. Kad je Alojz ugledao djelomično već obnovljenu Čavku, s velikim se entuzijazmom bacio na posao. Priznao nam je, da se bojao u kakve će ruke doći Čavka. Kada je vidio prve promjene, shvatio je da je Čavka imala veliku sreću. Da bi pomogao u obnovi, iz Poljske je došao još i naš prijatelj instruktor Roman Kiełpikowski.

Naša stremljenja neočekivano je prekinuo virus u ožujku 2020. To je sasvim prekinulo putovanja iz Slovenije u Češku. Veliki planovi odjednom su postali potpuno nejasni. I tada je Jiři preuzeo kormilo cijelog projekta. Odabrao je novog pomoćnika – Jakuba Potměšila i tako Čavka nije i po drugi put napuštena. Zbog nedostatka dokumentacije Jiři je naručio nove proračune opterećenja i čvrstoće, te položaja težišta jedrilice. Tako su radovi na jedrilici nastavljeni tijekom cijele jeseni i zime 2020-2021. Jiři i Jakub sami su završili obnovu.

U tvornici HpH obnovljeni su metalni dijelovi Čavke i zamijenjene sve čelične sajle. Odlučili smo, da ćemo Čavku ostaviti u blago zatamnjenoj boji prirodnog drveta i lakirati bezbojnim lakom. Iste je boje i jedrilica Zlin 24 Krajanek, s kojom smo na aerodromu Biała Podlaska postavili visinske rekorde polijetanja uz vuču automobilom.

Zlin je također u prirodnoj boji drveta i lakiran bezbojnim lakom, ali treba znati da je bio Krajanek napravljen potpuno nov (samo su metalni djelovi upotrebljeni od stare serijski izrađene jedrilice). Naša Čavka nije tako jednolike boje kao Krajanek. Čavka ima na krilima nekoliko starih i nekoliko novih zakrpa. Kao predratna veteranka, s ponosom će ih pokazivati i hvaliti se: “Naučila sam letjeti preko stotinu učenika i proživjela sve njihove greške.”

Radovi su završeni početkom srpnja 2021. Godišnji tehnički pregled obavljen je krajem srpnja i početkom kolovoza. Čavka je dobila nove registarske oznake OK-AKT 01 i svjedodžbu o plovidbenosti.

Prvi probni letovi, nakon više od pola stoljeća, obavljeni su na aerodromu Podhořane u Češkoj 11. kolovoza 2021. godine.

Krajem kolovoza Čavku smo predstavili zrakoplovnoj javnosti na godišnjem sletu Češkog kluba ljubitelja povijesnih jedrilica POTK na aerodromu u Jeseniku.

Pokazalo se nažalost, da težište jedrilice nije u izračunatim granicama. Iz tog razloga smo napravili samo dva leta.

Pošto je jedrilica bila »teška na kljun«, pilot je bio Jiři, koji ima samo 70 kg. Jedan let je napravljen u aerozaprezi, a drugi uz vuču  automobilom.

Zbog takvog položaja težišta pilot Jiři nije bio baš oduševljen letovima ili bolje rečeno jedrilicom.

Dva tjedna nakon sleta, riješili smo i ovaj problem. U rep je dodan olovni uteg i Čavkino težište sada potpuno odgovara proračunima.

Na drugoj priredbi kluba POTK, koja se također organizira svake godine – svečanom završetku sezone letenja povijesnim jedrilicama na aerodromu Rana – krajem rujna 2021. godine, Čavka je u 11 letova bila u zraku gotovo sedam sati.

Slijedeće ljeto će Čavka u društvu sa dvosjedom Tandem Tutor ponosno križariti Evropom od sleta do sleta. Ali najvažnije – doći će i u Sinj. I u splitskom aeroklubu su nekoć davno piloti jedrili na Čavkama. Kada sam ja kao početnik 1963 g. prvi put došao na aerodrom Sinj, nije više bilo ni jedne Čavke.

I za kraj, o tome “tko” je zapravo Čavka? To je mlađa sestra poljske povijesne jedrilice Salamandre iz vremena prije drugog svjetskog rata. Zajedno s poljskim pilotom Romanom Kiełpikowskim svake godine organiziramo susret ljubitelja povijesnih jedrilica. Susret se održava se naizmjence – jedne godine u Sinju, a jedndruge godine u Poljskoj. Na čuvenu poljsku jedrilicu Salamandru čekali smo deset godina. Prije svake sezone, Roman je se skriveno nadao: “a možda bude ove godine…”. Konačno, prije godinu dana, takav se susret održao na aerodromu Žar u Poljskoj. Konačno smo dočekali da je Witek Nowak doveo svoju Salamandru. Nadamo se da će se u ljeto 2022 godine Čavka i Salamandra susresti na aerodromu u Sinju.

U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća je jedriličarstvo u Jugoslaviji doživjelo veliki rascvjet. Time se pojavio problem nedostatka školskih jedrilica. Zato je poznati konstruktor Ivan Šoštarić 1939. konstruirao jedrilicu Čavka, koja je mogla poletjeti u aerozaprezi i uz vuču vitlom. Kod konstruiranja jedrilice oslonio se na uspješnu poljsku konstrukciju Salamandru. Krila, repne površine i kabina su skoro iste kao na Salamandri. Šoštarić je izabrao jednostavniji i praktičniji trup i modificirao neka konstrukcijska rješenja, ali je usprkos tim promjenama Čavka vizualno i aerodinamički mlađa sestra Salamandre.

Vidi se istovremeno velika srodnost, ali i razlike. Poljaci će sigurno reći, da je ljepša Samanadra, a za nas je zakon Čavka.