Moja tri Blanika

Autor Boris Kožuh, fotografije razni autori

Na početku ovog razdoblja mog jedriličarskog života stoji jedrilica Blanik. Počelo je to davne godine 1993. u Čehoslovačkoj. Do tada sam bio sasvim običan pilot. Možda ne baš posve običan – bio sam samo jedriličar. Jedriličar i još nastavnik letenja u sredini, u kojoj je norma bila motorni pilot! Osim mene i učenika jedriličarstva svi su ostali u klubu bili i motorni piloti.

Aeroklub Split već je više godina surađivao s aeroklubom iz Čeških Budjejovica. Nekoliko puta sam igrom slučaja bio gost na češkim prvenstvima, pa sam imao mnogo prijatelja među češkim jedriličarima. Te sam godine prvi put »sudjelovao« na ženskom evropskom prvenstvu. Prijatelj Saša Kubovec bio je direktor prvenstva u Češkim Budjejovicama, a ja sam bio njegov gost. Kada je to bilo potrebno, poletio sam prije takmičarki i javljao kakav je razvitak termike. Ostalo vrijeme sam pomagao na kontrolnom tornju ili sam bio rusko-poljsko-češki i engleski prevodilac.

Jednog dana smo na tornju dobili poruku od ruske takmičarke Tamare Sviridove, koja je nepredviđeno sletjela na okretnoj točci u Strakonicama. Nekoliko minuta kasnije vidio sam ruskog trenera, kako priprema transportna kolica. Ponudio sam mu pomoć, jer sam odlično poznavao teren i aerodrom u Strakonicama. Spomenuo sam, da je direktor moj dobar prijatelj. To je »upalilo« i već trenutak kasnije smo Volodja Izvekov i ja krenuli po takmičarku. Kao novi poznanici čitavim smo putem pričali o svemu, ali najviše o letenju.

U razgovoru me Volodja zapitao trebaju li mi instrumenti za jedrilicu. Odgovorio sam mu da nemam jedrilicu, pa mi ne trebaju ni instrumenti. U šali sam dodao, da bih morao najprije kupiti jedrilicu. Volodja je bio spreman i odmah je ponudio: »Može, prodajemo i cijelu jedrilicu!«. Moje prvo pitanje je bilo, zašto prodaju jedrilice. Objašnjenje je bilo jednostavno. Većina ruskih klubova je imala po dvadesetak Blanika i po desetak jednosjeda. Prije dvije godine država je prestala biti krava muzara i aeroklubovi su ostali bez državne pomoći. Do tada su veći aeroklubovi imali i po pedesetak zaposlenih, od države su dobili avione i jedrilice, imali su na pretek avionskog goriva i svega ostalog. Za sve je pilote letenje bilo besplatno. Najednom je sve to prestalo, iako je država još nekoliko godina pokrivala plaće zaposlenih. Zato su jedriličari morali plaćati letenje. Time je jedriličarstvo skoro zamrlo. Aeroklubovi su najednom imali previše jedrilica. Budući da i jedrilici »idu godine«, odlučili su da višak prodaju i tim novcem bar malo ožive jedriličarsku aktivnost.   

Nikad nisam maštao o letenju na svojoj jedrilici. U biti sam htio jednu kupiti ali to je bilo vrlo davno. U aeroklubu Split smo imali dvije Vaje: YU 4062 i YU 4079. Kad je prošla njihova životna dob te su ostale zauvijek na zemlji, uhvatila me želja da kupim onu prvu, na čijim sam krilima naletio stotine sati. Moja namjera je bila jednostavna: na gumnu u Sloveniji sam namjeravao imati svoj mali muzej s jednom jedinom jedrilicom, ali sam zakasnio. Dok sam skupljao hrabrost, da uopće nešto takvo pitam, preko krila obje Vaje je prošao traktor i uništio ih. Takva je bila praksa i takve su bile upute od zrakoplovnih vlasti. Jedrilice s završenim resursom su morale biti fizički uništene. Na sreću se nisu baš svi držali tih pravila, te je nekoliko Vaja ostalo skrivenih po klubovima.

No to je bila skoro već potpuno zaboravljena uspomena! Volodja je spomenuo, da mi mogu prodati Blanika ili Lak-12. Za jedrilice Lak-12 prije nisam ni čuo, jer ih iz Sovjetskog saveza nisu izvozili na zapad. Obje jedrilice su imale istu cijenu: pet tisuća dolara. Kod nas se sve preračunavalo u marke, a u Rusiji na dolare. Takva cijena je za mene bila prihvatljiva i počeli smo se dogovarati za obje jedrilice. No tog je dana nažalost Tamara Sviridova nazadovala s prvog mjesta na treće, a dan kasnije zadesila je još veća nesreća i pala je na deveto mjesto. Dva dana prije kraja prvenstva je suvereno vodila na ljestvici, izgledalo je da je naslov evropske prvakinje već u njenim rukama, a na kraju je bila tek deveta.

Tako Rusi nisu bili raspoloženi za planove o prodaji dviju jedrilica. Razgovore o tome smo nastavili tek nakon ljeta. Rusi su tražili akontaciju u visini 50%. Za Blanika i Laka je to iznosilo čitavih pet tisuća dolara. Imao sam toliko, ali me bilo strah unaprijed toliko platiti. Ako nešto loše krene, idi i traži po Rusiji komu si poslao novce. S druge strane sam pomislio: »Ako sad ne kupim, tko zna hoću li ikada imati svoju jedrilicu«. Izabrao sam salomonsko rješenje. Dogovorio sam se samo za Blanika, poslao dvije i po tisuće i čekao što će biti. Bude li sve u redu s Blanikom, tek tada ću kupiti i jedrilicu Lak-12. Ako se prva kupnja izjalovi, izgubit ću akontaciju za samo jednu jedrilicu. Tako smo mjesec dana kasnije Matija Žnidaršič i ja dobili lijepog i dobrog Blanika.

S Blanikom smo letjeli po Sloveniji samo jedno ljeto. Tada se dogodila zabavna zgoda.  Luka je s aerodroma na Brniku poletio sam u Blaniku na jedrenje po Alpama. Na povratku je izgubio visinu pa je morao sletjeti na aerodromu Lesce. Tamo je ponovno poletio, jer nismo imali prikolicu. Na aerodromu Lesce bila je njegova sestra Nina, kojoj se žurilo u Ljubljanu. Zato je sjela na zadnje sjedište Blanika i odletjeli su na termici do aerodroma Brnik. Na aerodromu nisu znali, da je Luka putem sletio. Možete zamisliti iznenađenje na startu nakon slijetanja: poletio je sam na jedrenje, a nakon slijetanja su iz Blanika izašli dvoje!

Na Blaniku je najviše letio Matija. Kao novopečeni akrobatski pilot danima je vrtio svoje prijatelje i goste po nebu. Bilo je lijepo imati svog Blanika, ali se dolaskom jeseni pojavio problem kako prezimiti. Nismo imali svoju prikolicu, a u hangarima u blizini nije bilo slobodnih mjesta. Nakon dužeg razmišljanja i kolebanja smo utvrdili, da je kupnja Blanika bila pogodak u desetku, ali su prevagnule teškoće kamo s jedrilicom zimi. Zato smo na kraju prodali Blanika aeroklubu u Beli Krajini. Tamo je dobro služio još dugi niz godina. Vjerojatno je još uvijek tamo i samo ga je zabrana letenja prikovala na zemlju.

Ukrajinski i engleski Blanik

Moj ponovni susret s Jantarom, Lietuvom i Blanikom je bio u Ukrajini. Saša i ja smo otišli u goste prijateljima na aerodromu Voronov kod grada Rivne. Željeli smo da Saša poleti samostalno na Wilgi i da nauči vući jedrilice. Od jednosjeda su na Voronovu imali dvije Lietuve i pet Jantara.  Bili su to svi tipovi Jantara: jedinica, dvojka i trojka. Saša je danonoćno leti Wilgu a ja Jantara 2. Za pilote na aerodromu sam održao predavanje o polijetanju pomoću vitla. U Sovjetskom Savezu su imali vitla neposredno prije drugog svjetskog rata i još samo nekoliko godina nakon rata.  Socijalistička država je klubovima davala gotovo neograničene količine benzina i brojne motorne avione, pa im uopće nisu bila potrebna vitla. Polijetanje pomoću vitla su poznavali samo iz knjiga. Kako je baš u to vrijeme Sovjetski Savez raspadao, situacija se uvelike promijenila. Željeli su dobiti vitlo i u zamjenu su mi ponudili Blanika. Naravno da sam objeručke prihvatio.

Vlasta Picka je našao u nekom češkom klubu vitlo Herkules 2, napravio generalni remont i sljedeće godine sam s vitlom otišao u Ukrajinu. Taj put zaslužuje samostalnu priču. Krenuli smo s dva automobila i dvije prikolice. Uhvatio sam prijatelja Matiju Žnidaršiča “na lijevoj nozi” i nagovorio ga da pođe sa mnom. Opisao sam mu sve ljepote letenja u Ukrajini. Nisam uopće bio svjestan poteškoća ove ekspedicije – a Matija još manje. Matija je vukao praznu prikolicu za Blanika, a ja sam vukao prikolicu s vitlom. Imao sam kamp vozilo – češki kamiončić Aviu, koji je već spomenuti Picka sam preradio na kamp vozilo. O Picki bi trebalo napisati čitav roman.

Dakle ta je Avia vukla teretnu prikolicu i na njoj vitlo teško dvije tone. Kod nas nismo poznavali vitla Herkules 2. Naš splitski aeroklub dobio je 1965. godine vitlo Herkules 3 s dizelskim motorom. Vitlo Herkules 2 je imalo benzinski motor i nije bilo samohodno. Česi su ga hvalili više od novijeg Herkulesa 3. Imalo je nešto manju snagu, ali je vrlo brzo povećavalo okretaje i visine vuče su bile bolje nego kod nas.

Mislio sam da će putovanje proteći turistički: dođeš na granicu, pokažeš svoje dokumente i kažeš da za ukrajinski klub voziš vitlo i puste te dalje. Nikad nisam ništa slično prevozio. Naravno, više puta sam imao prikolicu s jedrilicom, ali vitlo nikad. I ovdje treba spomenuti Vlastimila Picku. Nekoliko godina ranije, dovukao je moje vitlo Herkules 3 u Sinj iz Češke, bez ikakvih problema na granicama. Dogovorili smo se telefonom i nekoliko dana kasnije sam iz jedrilice na padini ugledao veliku crveno-žutu pjegu na travi ispred hangara. Bilo je to moje vitlo. Naivno sam mislio da će slično proteći i putovanje u Ukrajinu. I na početku je stvarno bilo tako. Prešli smo poljsku granicu s lakoćom, od nas nisu ništa tražili. Otvorio samo prozor, cariniku dao putovnicu i rekao što je na prikolici. Nisu tražili baš nikakve dokumente od vitla. Jedini naš problem je bila putna brzina. Avia s vitlom nije mogla brže od 60 km na sat, a na pretjecanja smo zaboravili. Srećom je Matija čovjek od riječi i ima dobre živce. Prvog dana sve je izgledalo dobro i lijepo. Nakon dva dana putovanja Matija je sigurno već svašta mislio o meni i ekspediciji, a da uopće ne spominjem treći dan. Kad smo stigli na ukrajinsku granicu, situacija se potpuno okrenula. Samo je Matija ostao na prelazu za osobne automobile, a mene su usmjerili među kamione. Matija je imao praznu prikolicu i čekao je samo nekoliko sati. Ja sam s vitlom morao na kraj beskonačno duge kolone kamiona. Kolona duga nekoliko kilometara se vila u nedogled do okretišta i od tamo  natrag lijevo pokraj mene do carine. Stajao sam na kraju te kolone. Desetak metara od mene s moje lijeve strane se vidio početak te iste kolone u suprotnoj traci. „Oh, kad bih ja već bio tamo!“ rekao sam sam sebi. I stvarno – vidio sam na onoj strani kratak most a kamioni nisu smjeli stati na mostu. U koloni je na tom mjestu bio prazan prostor. Iskočio sam iz Avie, potrčao do prvog kamiona iza mosta i zamolio ga da me pusti ispred sebe na most. Pristao je ako me i vozači iza njega puste. Objasnio sam nekolicini vozača iza njega da nisam ni prijevoznik ni profesionalni vozač, da sam samo sportaš i idem na aerodrom gdje ćemo letjeti na jedrilicama. Složili su se, potrčao sam natrag preko ceste i prešao nekoliko kilometara naprijed do zavoja, a zatim natrag do mostića. Time sam skratio čekanje bar za jedan dan.

Ali prave muke su me tek čekale. Kad sam konačno stigao na red, postupak uvoza pokazao se vrlo kompliciranim, a najgore je bilo, da uopće nisam znao što moram uraditi. Carinici su samo vikali na mene: “Ako ne znate što treba raditi, zašto uopće dolazite”. Pošto govorim ruski, moji supatnici – ostali vozači kamiona prijateljski su mi objasnili postupak od petnaestak koraka. Opisat ću samo jedan korak. Ušao sam u ured, recimo broj 7. Službenik je pregledao sve moje dokumente i zatražio potvrdu da moje vozilo ne ostavlja mrlje od ulja na cesti. Ne znam postoje li uopće takve potvrde, pa je naravno nisam ni imao. Nezadovoljan službenik rekao mi je da počekam u vozilu i da će sam obaviti pregled. Kad je dva sata kasnije došao, pogledao je ispod automobila i nezadovoljan utvrdio da ulje nigdje ne kaplje. Nakon toga sam nakon manje od dva sata čekanja dobio njegov pečat. Sad sam mogao nastaviti i ući u ured br. 8. U svim je uredima bilo slično. Kasnije su mi vozači rekli što sam trebao učiniti: trebao sam odmah pitati: “Koliko bi stajalo da ne idete pogledati vozilo?”. Za deset dolara bi dobio pečat odmah bez čekanja. Bilo mi je žao Matije, jer smo bili već puna dva dana na putovanju.  Nazvao sam na aerodrom, da će Matija doći ranije i neka mu pripreme Jantara. Tako je Matija nastavio sam, a ja sam na granici prolazio kroz urede. Bilo je rano jutro, a Matiji je ostalo još  otprilike dvjesto kilometara.

Matijin dolazak na aerodrom je najbolji dio priče. Morao je voziti po magistralnoj cesti s četiri trake do grada Rivne i tridesetak kilometara dalje do skretanja za selo Malinovka. Raskrižje je bilo na ulasku u grad Gošča. Napisao sam mu ruskom ćirilicom ГОЩA na komadu papira. Matija je prešao od grada Rivne punih pedeset kilometara, nije našao Gošču i shvatio da mora natrag. Ali Gošču nije pronašao ni na povratku. Kad se opet približio gradu Rivne, ponovno je okrenuo natrag. Kad se približio nekom gradiću, ugledao je Wilgu kako kruži nisko iznad ceste.

Zaustavio se, a iz Wilge su mu mahnuli i pokazali smjer kojim treba krenuti. Wilga ga je pratila do druge točke, gdje je opet morao skrenuti. Na aerodromu su znali kad bi Matija trebao stići. Kako se nije nakon nekog vremena pojavio, upravnik Jura Lisicin je sjeo u avion i tragao za izgubljenim Matijom iz zraka. To nije bilo naročito teško, jer je Matija vukao dobro vidljivu narančastu prikolicu za Blanika. Jura mu je pokazao put i nakon pola sata je Matija već bio na aerodromu. Nije prošlo ni petnaestak minuta a već je bio u Jantaru pod najbližim kumulusom. Jura i Matija obavili su dosad neviđeni zadatak zajedno: pretraga iz zraka i navođenje prema aerodromu.

Letenje u Ukrajini je bilo nezaboravno. Aerodrom je u ravnici, koja se proteže stotinama kilometara u smjeru istok-zapad. Kad je termičko vrijeme dobro, svugdje daleko uokolo je jednako dobro, pa se možete pouzdati u termiku.  Nad ogromnim oranicama su termičke uspone struje široke i traju po više sati na istom mjestu.  Pitao sam koliko novca trebam imati u jedrilici za slučaj da sletim u polje i zatreba mi pomoć. Rekli su mi: “Kakav novac, kakvi bakrači! Što će seljacima novac, kad je najbliža trgovina udaljena šest sati. Uzmi dvije boce votke i dugo će te pamtiti. Još će godinama pričati o pilotu koji je s neba donio votku«. Tako sam i učinio, ali imao sam sreće i nisam morao sletjeti izvan aerodroma. Slijetali smo na polja samo za vježbu. S polja nas je upravnik Jura izvlačio Wilgom. Od davnih vremena nisam više polijetao s polja, pa sam sebi desetak puta priuštio takav luksuz. Na aerodromu Voronov su imali devetnaest ili dvadeset Blanika i sedam jednosjeda. Čak nisu nikad sastavili baš sve Blanike. Imali su samo jedan hangar i već su ga jedrilice, rastavljene za zimu, potpuno napunile. Svi avioni su ljeti i zimi stajali pod vedrim nebom, a jedrilice samo u letačkoj sezoni.

Tako je u moje jato opet došao Blanik. Zbog već opisanih problema s zimovanjem sam ga nakon prve sezone za više godina posudio aeroklubu u Šentvidu. Tamo je dobro služio dugi niz godina do svog neočekivanog kraja. Jedne je jeseni još bio u Bovcu jer su piloti iz Šentvida dolazili vikendom na letenje u Alpe. Tada u Bovcu još nisu imali novi hangar pa je Blanik bio na travi vezan na sidra. Noću su pijani rafteri, slaveći kraj sezone, poželjeli malo divlje vožnje i najbliži im je bio aerodrom. U mraku su kombijem u punoj brzini udarili u Blanika i potpuno ga uništili.

Blanik ima naročito mjesto među svim jedrilicama na kojima sam letio. Skoro sav svoj vijek nastavnika sam proživio u Blaniku. To su tisuće letova po školskom krugu s učenicima, pa stotine sati jedrenja s učenicima po buri na padini iznad grada Sinja i na njihovim prvim pokušajima termičkog jedrenja. Kada bi u toku osnovne obuke zapuhala bura od zore do mraka sam bio na padini, svakih nekoliko sati s drugim učenikom. Čak sam u Blaniku provozao stotinjak mojih studenata s fakulteta. Svake godine sam u Sinju slavio godišnjicu mog povratka u aeroklub. Dolazili su nam gosti iz raznih krajeva i država. Tada mi je upravnik Raos dao Blanika i vitlo samo za moje goste. Sjećam se proslave kad sam s gostima na prvom sjedištu napravio u subotu i nedjelju 110 letova.

Na Blaniku sam naučio raditi akrobacije. U Češkim Budjejovicama, su me često zamolili da odradim s njihovim učenicima po nekoliko kovita. I priznajem – putem do Budjejovica sam svaki put razmišljao s nadom hoće li mi to ponuditi. U Blaniku mi ništa nije bilo teško. Ipak najveći korak je bio letenje u zaprezi s dva Blanika za jednim avionom. Nekoliko puta sam s akrobatskim duetom Saša Kubovec i František Bartoń u takvom šlepu preletio pola Evrope. Najveći događaj je bio prelet u šlepu do Pariza. Na tom smo se preletu čak dva puta izgubili i spašavali doslovno u zadnjem trenutku. S Blanikom sam se usudio čak praviti petlju s visine pet metara. Kruna svega su bila slijetanja cijelog šlepa s avionom i dva Blanika. I nema sumnje – Blanik je jedrilica mog života.

Zato sam, čim se ukazala prilika, kupio i svog trećeg Blanika. Prijatelj Keith Sleigh iz Engleske je našao za mene Blanika za pola uobičajene cijene. Naravno da nisam odolio. S tim smo Blanikom najviše letjeli u Livnu i još danas me tamo čeka u hangaru.