Silene u Makedoniji
Boris Kožuh
Jedrilicu Silene sam kupio u Avignonu u Francuskoj. Prvu godinu dana je bila u Prijedoru još s francuskim oznakama. Nakon toga je dobila hrvatske oznake i došla u Dalmaciju. Operater je bio Aeroklub Vitar, a dogovor s aeroklubom Sinj, bio je da oba aerokluba plaćaju 50% tekućih troškova. Aeroklub Vitar (u osnovi ja) dao je besplatne sate letenja na jedrilici, a Aeroklub Sinj besplatni hangar. Tako je bilo sve do prošle godine, kada je zbog odlaska voditelja letenja AK Sinj, jedriličarska aktivnost u ovom klubu za neko vrijeme zamrla.
Prošle godine me je na natjecanju u Prijedoru netko od domaćina pitao gdje je Silene. Rekao sam da je nekoliko godina bila u Sinju i da je još uvijek tamo.
Silene je cijelu 2016 godinu stala u hangaru i nitko nije letio na njoj. Odlučio sam je prebaciti u Livno. Ljeti tamo dolaze piloti iz zapadne Europe i mogli bi jim ponuditi zanimljivu jedrilicu sa sjedištima »side by side«, koja čak ima vrlo dobre performanse. Tako bi se vratili bar fiksni troškovi. Ako to ne bi uspjelo, tada sam se odlučio prodati Silene, ako se nađe kupac.
Silene nije baš jedrilica za svakodnevno sklapanje i rasklapanje. Nije teška kao dvosjed Lietuva ali nije ni mnogo lakša. To je jedrilica za klub koji ima svoj hangar. Priču su čuli Makedonci u Prijedoru. Nekoliko dana nakon povratka iz Prijedora, primio sam poštu iz Makedonije s pitanjem da li stvarno prodajem jedrilicu. Napisao mi ga je pilot, koji je uzgred rečeno te godine pobijedio na Blanik kupu u Prijedoru. Radi se o letačkoj obitelji. Otac je profesionalni pilot i leti za tursku kompaniju, mlađi sin Marjan pobijedio je u Prijedoru (inače je zaposlen na aerodromu u Skoplju), a stariji sin Nikola je upravo završavao školu za licencu profesionalnog pilota. Potpisali smo ugovor i sve je bilo dobro, osim komplikacija s dokumentima prikolice. Prikolica je imala još francuske papire. Na kraju smo se dogovorili da ja prevezem jedrilicu do Štipa. Nekoliko puta sam već htio krenuti, ali sam odustajao zbog toga jer jednom ovaj a drugi put netko drugi od mojih splitskih pilota nije mogao sa mnom. To je ipak putovanje preko više država, među kojima nisu vladali baš prijateljski odnosi. Zato sam čekao na priliku da krenemo bar dvojica.
Na kraju sam ipak otišao u Makedoniju. Kombijem sam došao u Split i dva dana kasnije je počelo putovanje »Balkan ekspres«. Sa mnom je krenuo Mario Salvador, profesionalni glazbenik i moj učenik. Mario je nevjerojatno zabavan i ima sjajan smisao za humor. Nisam mogao pronaći boljeg suputnika. Na putu nas je nekoliko puta zatekao neobičan pljusak, čak smo morali stati i čekati pod krovom benzinske pumpe. Međutim, oluja nas je zapravo zabavila. Putovanje smo shvatili kao avanturu, kao nešto što se mora pamtiti. Odabrali smo južnu trasu prema Dubrovniku i Crnoj Gori, odatle do Albanije, zatim do Kosova i na kraju do Makedonije. Plan se činio besprijekornim, a dužina puta oko 770 km, što je mnogo manje od 1300 km, koliko bi bila trasa Split-Zagreb-Beograd-Skoplje-Štip. Znali smo da od Tirane u Albaniji do Prištine na Kosovu postoji nova autocesta. Cesta od albanske granice do Tirane i dalje do Kosova pokazala se vrlo dobrom.
Na putu do Dubrovnika smo prešli u preko Bosne i Hercegovine kod Neuma. Ovdje je prošlo iznenađujuće jeednostavno, iako je to bilo u vremenu gužve na granicama zbog uredbe Europske komisije o pooštrenoj graničnoj kontroli. Zatim smo, nakon nekoliko sati čekanja na ulazak u Crnu Goru, nastavili put. Čekanje se odužilo jer je bilo vrijeme ručka i svi špediteri su bili na ručku, koji se otegao dva sata.
Prekrasan krajolik i kontrast između visokih planina i mora u Crnoj Gori natjerali su nas na sporu vožnju. U Boki Kotorskoj rutu skraćuje trajekt tako da nema potrebe obilaziti cijeli zaljev cestom. Međutim zbog kvara na pogonu je trajeko mogao ploviti samo u jednom smjeru i svaki put se beskonačno dugo okretao. Tako smo u Albaniju smo ušli po mraku, pa nismo vidjeli ništa osim graničnog prijelaza i ceste. Granični prijelaz je izgledao kao da je postavljen prije pedeset godina da radi dva-tri tjedna, dok ne završe onaj pravi prijelaz. I tako ovaj privremeni i danas radi a ostao takav kakav je bio na početku. Nema nikakvih oznaka, svi se zaustavljaju tamo gdje pronađu mjesto. Čekala nas je noć, kiša i nered, ali ljubaznost Albanaca popravila nam je raspoloženje.
Granicu Albanije smo prošli mnogo brže nego granicu Crne Gore. Put nas je vodio kroz skoro potpuno nenaseljeni dio Albanije. Vidjeli smo samo jedno selo (tko zna, možda je to bio mali gradić?). Put je bio odličan, a pravi balkanski luksuz je bila albanska autocesta. Voziš po normalnoj cesti i odjednom, bez znakova i upozorenja, otvaraju se četiri trake i to je to. Nije bilo problema ni s ulaskom na Kosovo. Morali smo kupiti samo osiguranje automobila i prikolice jer naša osiguranja na Kosovu ne važe. Na obje granice – albanskoj i kosovskoj – najviše ih je zbunilo nešto na što uopće nisu navikli: automobil i prikolica imali su poljsku registraciju, jedrilica hrvatsku, ja sam imao slovenski pasoš (dodatno rođen u Italiji), a Mario hrvatsku putovnicu, ali s talijanskim podrijetlom. Nije moglo biti složenije. Nešto takvo nikad prije nisu vidjeli. Nakon nekoliko objašnjenja u mješavini svih mogućih balkanskih jezika, sve smo savladali. Vožnja Kosovom bila je prijatna i laka, jedino što na cestama nema skoro nikakvih prometnih znakova. Ali nas je vodila sateltska navigacija.
Na kosovsko-makedonsku granicu stigli smo u pola pet ujutro i doživjeli ledeni pljusak, iako je nebo bilo vedro. Carinik ne samo da nije bio ljubazan, već čak neprijateljski raspoložen. Vikao je zlovoljno na nas: „Probudili ste nas, što vi mislite da možete obaviti u ovom času?“ Ton napisanog posve je lijep u usporedbi s tonom carinika. Ništa nije pomoglo, morali smo se okrenuti i pronaći motel. Mario je još uvijek spavao, kad sam nakon nekoliko sati otišao na carinu srediti stvari. Nakon prvih reakcija špeditera i šefa carinske službe izgledalo je sjajno. Dovedite prikolicu u carinsku zonu i šef carine će pogledati i pustiti vas. Riječ jedrilica (jedrilica, zračna jedrilica, sailplane, segelfluzeug) nije im ništa rekla, morali smo cijelo vrijeme govoriti o avionu. Kad su vidjeli da zrakoplov ima sjedišta za dva pilota, a nema motor, nisu htjeli vjerovati da to uopće postoji. Podsjećalo me je na šalu u kojoj čovjek, iz sela visoko u brdima, stoji u zoološkom vrtu ispred kaveza u kojem se nalazi žirafa. Nakon polusatnog gledanja odmahne rukom i kaže žirafi: „Ne, ne, ti ne postojiš!“ Ako u ovom vašem avionu sjede ljudi, to ne može biti bez motora i točka.
Kada su to ipak shvatili, došlo je do novog zapleta. Pitali su kojim putem smo putovali. Najviše im je zasmetala naša tvrdnja da smo putovali preko Albanije (pogotovo jer u putovnicama nije bilo albanskog pečata). Nisu mogli razumjeti da netko putuje kroz Albaniju, ako može doći na Kosovo izravno iz Crne Gore. Objašnjenje, da bi morali s prikolicom prijeći planine u Crnoj Gori, nije nimalo pomoglo. Možda nikad nitko od njih nije vukao toliko dugu prikolicu? Ostali smo im sumnjivi i kiša raznih pitanja nije prestajala. Bilo je to kao saslušanje na policiji. Nakon nekoliko sati objašnjavanja naređeno nam je da s prikolicom pređemo u kontrolirani dio terminala (kamere i policija). Uzeli su nam ključeve i dokumente i objasnili da zbog praznika nećemo moći danas obaviti pregled, ali: „Sutra ćemo vas pustiti bez probljem.” Dali su nam samo putovnice, a sve ostale dokumente su zadržali kao jamstvo da ćemo se vratiti. Taksijem smo preko granice krenuli do 25 km udaljenog Skoplja. Marjan i Nikola već su čekali. Cijelu večer smo proveli u društvu te jeli i pili – znak makedonskog gostoljublja. Ostali smo na spavanju kod njih. Nakon dva dana putovanja topao tuš je bio kao ulazak u raj.
Ujutro smo puni optimizma krenuli natrag na Kosovo. Carinici s obje strane dočekali su nas poput starih poznanika, svi su znali za našu priču. Došli smo kod šefa kosovske carine, da nas “propuste bez probljem”. Tog je dana na licu mjesta bio još viši šef, ali od prelaska granice ništa !!! Čekali smo cijeli dan, razlog je odobrenje koje je trebao dati “veliki šef” iz Prištine. Na našu nesreću baš su tog jutra uhvatili neki švercerski kamion, a oko njega je bilo desetak ili petnaest policajaca, i svi iz carine. To je trajalo nekoliko sati i na kraju je službenica rekla, da joj je šef ostavio naše papire jer je u Prištini radno vrijeme u carinskoj upravi završilo i da moramo doći sutradan. Sat vremena kasnije, međutim, pronašli smo ovog šefa i on je tvrdio da još uvijek čeka telefon iz Prištine. Izgleda da nije znao što nam je službenica prije rekla. Završilo je jadno: “Dođi sutra”
Opet smo otišli u Skoplje i opet smo jeli i pili cijelu večer. Pojeli smo otprilike kubik makedonskih specijaliteta: puno šopske salate i prženog krumpira. Pomfrit se sakrio ispod planine nastruganog bijelog sira itd. Ovaj njihov bijeli sir navodno ima 200% masti, a kad ga dobijete na odjeću, ostaje kao vječni suvenir. Oprostite mi makedonski prijatelji, ali nisam zapamtio imena svih jela. Dakle, bit će kraće ako kažem što nije bilo na stolu: na moju žalost, nije bilo jelo “Tavče na gravče”. Odlučio sam da ipak moram ponovo doći u Makedoniju. I to ne zbog hrane. Otići ću tamo za jedrenje iznad Šar planine. Oduvijek sam sanjao o jedrenju po obroncima Šar-planine. Nakon letenja, naravno, porcija od sto kila “tavče na gravče”.
Trećeg dana nas je na carini dočekao opet onaj malo manji šef (»šef od prvog dana«). Obeshrabrujuće nam je rekao na čistom engleskom: “Žao mi je, ali ne mogu vam pomoći, mi takvu situaciju ne znamo.” Nije nam dao ni odgovor na pitanje, ako on ne može, tko nam uopće može pomoći. Ali mi smo već imali “plan B”. Glasno sam rekao: „U redu, nazvat ću slovensko veleposlanstvo u Prištini, možda oni mogu nešto poduzeti.“ Učinio sam to pred njima. Službenica na slovenskoj ambasadi je bila izuzetno ljubazna. Tko bi pomislio, da država može biti dobra prema svom čovjeku. Kratko sam joj objasnio zašto zovem i odmah me povezala s konzulom. Konzul je bio još ljubazniji. Ne znam kako je to moguće, jer ako ih naziva svaki vozač kamiona s problemom, onda ne rade ništa drugo nego opslužuju kamionđije. Dogovorili smo se da ću mu odmah poslati e-poštu s točnim detaljima našeg slučaja. Sve sam to učinio tako, da me šef carine čuo. Otišao sam u restoran da napišem pismo konzulu, ali još nisam napisao ni pola pisma, već su stigli s potvrđenim papirima i uputili nas na granični prelaz. Naravno, konzul još nije uopće ništa poduzeo. Bilo je dovoljno da šef carine shvati da je slovensko veleposlanstvo uključeno. Do sada sam znao dvije čarobne riječi. Prva je, na moju žalost, riječ Money, koja otvara sva vrata u Americi. Druga je riječ profesor a ta otvara sva vrata u Krakovu. Sada znam da riječ konzul otvara sva vrata na Kosovu, i ne samo to – otvara i granicu. Mislim da su iz mog razgovora s ambasadom na slovenskom jeziku razumjeli samo riječ “konzul”. I to je bilo dovoljno.
Napokon smo krenuli i s jedrilicom stigli u Štip. Budući da smo umjesto petnaestak minuta na Kosovu izgubili tri dana, odmah smo se okrenuli i krenuli kući, bez večere i bez skopskog piva. Odabrali smo puno dužu rutu: od Skoplja do Beograda, pa pokraj Zagreba natrag do Slovenije. S gorčinom smo žalili što nismo odabrali ovu rutu već na putu u Makedoniju. Sada u Makedoniji imaju prelijepu jedrilicu, dvosjed kakvog nema nadaleko. Ne samo da ima finesu malo ispod 40, glavna joj je značajka što ima sjedala jedno pokraj drugog. Ponosan sam što sam baš njima pomogao da steknu takvu jedrilicu. Ali Kosovo me više neće vidjeti. Bojao sam se puta i to se pokazalo opravdanim. Nije bilo najteže čekati, jer čovjek puno toga može podnijeti, a osim toga mi nismo žurili. Najgora je bila neizvjesnost: nismo znali zašto uopće čekamo, a nismo ni znali hoće li čekanje trajati dva, pet ili deset dana.
Sad znam da ću opet u Makedoniju. Prijatelji me pozivaju da dođem i s njima ostvarim neke letačke planove. Pored Ivanovskih, u Makedoniji imam još nekoliko prijatelja. Sigurno ću to ostvariti, jer još nisam letio u jedrilici u Makedoniji. Povrh toga, moj moto je: „Svaki avijatičar kojeg upoznam zna nešto što ja ne znam, i mogu od njega to naučiti«. Čak mislim da im mogu i ja nešto pokazati. U Dalmaciji kažu: “Čovjek i magarac znaju više od samog čovjeka”. U toj sam uzrečici, naravno, ja onaj drugi.
Nedavni komentarji