Povijesne jedrilice u Sinju

Tekst Boris Kožuh, fotografije Niko Slana, objavljeno na Opensoaring. com 2017

Od 20. do 27. lipnja u Sinju se održao prijateljski susret pilota, ljubitelja povijesnih jedrilica, pod nazivom “Jedrenje na Maestralu”. Došli su piloti iz Slovenije, Češke, Slovačke, Poljske i Hrvatske. Bilo je toliko jedrilica koliko možemo podnijeti našom skromnom organizacijskom snagom. Dvije povijesne jedrilice domuju u Sinju: Topaze (francuska verzija njemačke jedrilice SF-27) i dvosjed Wassmer Wa-30. Posebno za naš susret su piloti prijavili još četiri rijetke ptice: talijanski Morelli M100, engleska ljepotica Olimpija 2b, mađarski dvosjed Rubik R-26SU Gobe i poljska Foka 5. Morelli 100S je nedavno nabavio Goran Kovačević, član aerokluba Split i taj će vrlo rijetki ljepotan ostati za stalno u splitskom jatu.

Olimpija 2b je bila izrađena u Engleskoj vlasnik je također član aerokluba Split Boris Kožuh. Olimpija je već i ranije letjela u Sinju. Sada je stalno stacionirana u Češkoj na aerodromu Rana.

Rubik Gobe je došao s Grobnika, gdje redovno leti, većinom polijetajući uz pomoć automobila. Registriran je u Hrvatskoj i ovdje će i ostati.

Pilot iz Češke Jaroslav Florian dovezao je širom svijeta poznatu jedrilicu Foka 5. To je doduše novija izvedba Foke. U Sinju je bio prije godinu dana poljski pilot Miroslav Lewandowski s jedrilicom Foka4. Slava te jedrilice se pronijela čitavim jedriličarskim svijetom, kada je poljski pilot Jan Wróblewski na toj jedrilici pobijedio na svjetskom prvenstvu. Možda ste u nedoumici: »Svake godine neka druga jedrilica osvoji svjetsko prvenstvo i što je tu neobično. Neobično je to, što je Foka jedrilica standardnog razreda, a pobijedila je u otvorenom razredu i bila bolja od jedrilica s mnogo većim rasponom i nikakvim ograničenjima. A najzanimljivije u toj priči je, da je u Sinju bila baš ta Foka (SP-2418) sa svjetskog prvenstva. Možda će nam za godinu ili dvije doći u goste i jedrilica Vaja. Te su jedrilice carevale u Sinju u pedesetim i šezdesetim godinama. U Sloveniji lete dvije Vaje i velika nam je želja i nada da ćemo ih nakon 50 godina opet vidjeti u Sinju. Foka i Olimpija u Plasyju

Uvjeti za jedrenje su bili u ovom periodu vrlo dobri – skoro onakvi kao u jedriličarskom raju – Livnu. Imamo padinu za buru (Visoka 900 m i Svilaja 1500 m) i padinu za maestral (Kamešnica 1850 m). Ako zapuše bura, mogu se iznad Sinjskog polja pojaviti i valovi, čak usred usred ljeta. Dva puta u posljednje dvije godine sam s Olimpijom je jedrio na valovima. Visine su bile izvanredne a priključak preko Visoke. Baš su Olimpija i Foka jedrile zajedno na padini Visoka. Olimpija je uhvatila val i popela se do dogovorene najveće dozvoljene visine 4000 metara. Foka je na padinu došla prekasno za val i jedrila čitavo vrijeme na padini.

Na sletovima povijesnih jedrilica uvijek se dogodi nešto što svi priželjkuju. Ali često se želje ne ostvare i zato ih radije glasno ne najavljujemo. Prva atrakcija trebalo bi biti uzlijetanje aerozaprege dva povijesna zrakoplova Polikarpova Po-2 i Olimpije. Matko Raos, bivši upravitelj Aerokluba Split, ima avion Po-2 s originalnim ruskim zvjezdastim motorom, s kojim nakon obnove još nije vukao jedrilicu. Ti su avioni letjeli s češkim motorom Valter Minor u svim jugoslavenskim klubovima 1950-ih i 1960-ih godina.

Autora ovih redaka baš je Po-2 vukao na prvo jedrenje. Još jedan poseban događaj, trebao je biti će prelet dviju jedrilica u šlepu od Sinja do nekadašnjeg partizanskog aerodroma na Visu, koji je već djelomično obnovljen. Područje letenja na Visu bilo bi unutar 10 NM od aerodroma i do visine 4000 metara. To je već dogovoreno, ali smo čekali dozvolu za slijetanje i polijetanje izvan aerodroma, jer aerodrom na Visu još nije službeno otvoren. Da se sve ostvarilo po planu, avioni Scout i Morane odvukli bi dva dvosjeda na Vis. Tamo bismo nekoliko dana testirali termičke uvjete iznad otoka. Nažalost te dvije atrakcije nam nisu uspjele i ostaju u tajnoj želji za budućnost.

Jedrilice još nikad nisu letjele na Visu. U organizaciji Aerokluba Split nekoliko smo puta u posljednja dva desetljeća organizirali letenje na otocima Braču i Hvaru. Oba su se otoka pokazala termički odlična za jedrenje. Na Braču smo također napravili stotinjak polijetanja uz pomoć automobila, jer aerodrom ima 1500 metara dugu asfaltnu pistu. Prije nekoliko godina, krajem studenog, imali smo samo automobil za vuču i četiri jedrilice na Braču. Vuče su bile dovoljno visoke za priključak na termiku i jedrenja su trajala i po nekoliko sati. U jednom su trenutku sve četiri jedrilice bile na visini od preko 1500 m. Naravno, termički uvjeti ljeti su još bolji, često s bazama oblaka iznad 2000 m i penjanjima čak do 4 m/s. Hvar ima također dobre uvjete za jedrenje, samo je aerodrom mnogo kraći i skoro bez trave. Na Hvaru je polijetanje moguće samo uz pomoć vučnog aviona.

Jedne godine se iznad Braća dogodio nesvakidašnji događaj. Splitski pilot s jedrilicom Pilatus jedrio je po maestralu na jugozapadnoj strani Brača. Aerodrom na Braču je na nadmorskoj visini od oko 500 metara. Malom neopreznošću je izgubio visinu i nije se mogao vratiti na aerodrom. Na čitavom Braču nema drugog dobrog terena za slijetanje. Javio sam mu neka odleti do otoka Hvara i sleti na hvarski aerodrom. To je bilo moguće jer je nadmorska visina aerodroma na Hvaru oko deset metra. Odletio je na Hvar i tamo našao penjanje iznad Starigrada. Nakon pola sata javio mi je da ima dovoljno visine i da se vraća na Brač. Kad je stigao do aerodroma, savjetovao sam mu neka se nakon uzbuđenja smiri jedreći na visini iznad nas. Možda već naslućujete što se dogodilo. Opet je bio neoprezan, ponovno izgubio visinu i opet krenuo na slijetanje na Hvar. Sletio je sretno, a ubrzo je doletio Piper, da ga odvuče do nas. Događaj pun uzbuđenja ali sve se sretno završilo.