Česi iz Budjejovica u Sinju

Autor Boris Kožuh, fotografije Niko Slana

Svjetsko prvenstvo u jedriličarstvu 2018 organizirao je aeroklub u Češkim Budjejovicama. Svečano otvaranje prvenstva se održalo na čudesno lijepom starom trgu, koji je bio dobro poznat i slavnom vojniku Švejku. Stari trg u Češkim Budjejovicama, kako kažu, najveći je kvadratni trg u srednjoj Evropi. Na trgu je stari kamen, koji navodno pomaže putnicima, da se ne izgube. Trg ima oblik kvadrata i iz svakog kuta vode dvije ulice, sve pod pravim kutom. Putnik je morao doći najprije do tog kamena i dotaknuti ga, inače se za uvijek izgubio i nije više našao koja od osam ulica vodi prema njegovom gradu.

Svečano otvaranje prvenstva

U Budjejovicama postoje dva aerodroma: bivši vojni koji danas služi kao putnički i sportski aerodrom sjeverno od grada u selu Hosin. Na ovom aerodromu se održalo prvenstvo. Oba su aerodroma skoro u gradu: zapravo na njegovom rubu. Sportski aerodrom ima tri uzletne staze: asfaltnu i dvije travnate. Klub ima ogroman hangar, toranj i veliku zgradu u kojoj je čitav kat namijenjen boravku letačkih gostiju. Ovdje se prije dvadesetak godina održavalo i evropsko prvenstvo za jedriličarke. Baš to prvenstvo je bila velika prekretnica u mom letačkom životu. Tada sam prvi put pomislio da mogu imati svoju jedrilicu. Ali o tome drugom prilikom.

Zgrada, toranj i hangar na aerodromu Hosin

Kad je Čehoslovačka još bila zajednička zemlja, na njihovim državnim prvenstvima za žene natjecalo se većinom oko trideset takmičarki. Čehoslovačke jedriličarke su osvojile nekoliko evropskih prvenstava. Njihova prvakinja Hana Zejdova postavila je u Australiji desetak svjetskih rekorda na jedrilici Lak-12.

Aeroklub u Budjejovicama, organizator ovogodišnjeg 35. svjetskog prvenstva, zanimljiv je zbog još nekoliko stvari. Prije raspada Jugoslavije aeroklub Split uspostavio je suradnju s aeroklubom u Budjejovicama. Prve su godine oni došli su k nama u Sinj s Vivatom. Letjeli su na svim našim avionima. Većina nikad prije nije jedrila u planinama. Naročito ih se dojmila naša flota: Cessna 172, Piper Supercub i Pilatus B-4. Najbolje od svega je bilo to, što su mogli samostalno letjeti na svim našim avionima i jedrilicama. Za njih je to tada bilo nezamislivo. U svom su klubu imali “samo” Zlinove, Blanike i jednosjede VSO-10. Nisu znali, da naši piloti potajno maštaju o letenju na Zlinovima. Baš je letenje na Zlinu bila glavna motivacija za saradnju s češkim klubom.

Zlin Z-26

Njihov inspektor i instruktor Aleksander Kubovec učio nas je akrobacije na Blaniku. Svojim pedagoškim pristupom me je uspio oduševiti za akrobacije, koje me do tada nisu uopće privlačile. Čak sam ih brižljivo izbjegavao, a od tada redovito izvodim akrobacije i s povijesnom Olimpijom. Dobar i iskusan učitelj u Sinju sve je okrenuo na glavu.

Olimpija

Početak najvećeg akrobatskog događaja u Sinju bio je jednog četvrtka navečer davne 1989. godine. Upravo smo završili redovitu večernju igru briške i trešete, koja je služila da se zna tko plaća večeru. Mi stariji piloti smo igrali dva protiv dva, a učenici i mlađi piloti su bili publika. Na kraju su poraženi otvorili novčanik, a netko od mladih je otišao u Trilj po večeru. Bili su s nama i gosti iz Češke. Češki učitelj akrobacija Saša Kubovec bio je poznat po tome što su on i njegov prijatelj František Barton jedini na svijetu izvodili figuru “zrcalni let” s dva Blanika. Dok smo čekali večeru naši mlađi piloti željeli su znati kako se izvodi zrcalni let. Nakon prve dvije rečenice, Saša je naglo zastao i rekao: „Ah, što da vam to opisujem riječima i pokazujem rukama, radije bih vam to pokazao uživo. Možete li negdje dobiti još jednog Blanika? ” Odmah smo se složili, jer smo bili vrlo dobri s aeroklubom Mostar, udaljenom manje od sto kilometara. Odmah je pozvao Františka u Prag i nagovorio ga da dođe u Sinj. I stvarno, u subotu je František doletio putničkim avionom na splitski aerodrom u Kaštelima, gdje ga je već čekala naša Cessna. Isti dan izveli su akrobatski program s zrcalnim letom. Poletjele su dvije aerozaprege. Kad su bili na visini od tisuću metara, naši su se sjetili da bi bilo dobro snimiti cijeli program iz Cessne. Javili su pilotima da ne otkačuju, već da počekaju na toj visini dok ne poleti i popne Cessna s kamermanom. Saša i Franta su jednoglasno odgovorili: “Mi ćemo odraditi program, a kasnije možemo ponovno poletjeti za snimanje.”

Saša i Franta u zraku

Uz članove našeg kluba i pilota iz Mostara, na aerodromu je baš tog dana dvadeset i pet motornih pilota iz drugih klubova koji su sudjelovali na hrvatskom reliju. Kad su se piloti Saša i Franta pripremali za drugi let, ponudili su da upravnik Matko Raos može sjesti u drugoj kabini donjeg Blanika. U Blaniku, koji leti na leđima, ne smiju biti dva pilota. Poletjeli su i opet smo vidjeli cijeli program sa zrcalnim letom. Nakon slijetanja s njima je poletio i predsjednik našeg kluba Goran Kovačević. Tako smo vidjeli već i treći zrcalni let. I kad smo već pomislili da je ovo zaista kraj i krenuli odvući jedrilice prema hangaru, Česi su nas zaustavili:  „Pa mi smo ovdje zahvaljujući Borisu, mora i on poletjeti s nama“. I tako su i četvrti put tog dana pokazali zrcalni let nad Sinjskim poljem. U kroniku povijesti jedriličarstva se može zapisati da ni ranije ni kasnije u jednom danu zrcalni let nije bio prikazan četiri puta.

Vivat

Tada smo jedriličari prvi put mogli kao piloti izvoditi protivpožarno izviđanje. To su svakodnevno izvodili naši motorni piloti na avionima Utva-75. Kubovec nas je preškolovao na jedrilicu Vivat. To je motorizirani Blanik, koji ima drukčiji kljun, kabinu i novi jači stajni trap. S Vivatom smo redovito letjeli izviđanje iznad dalmatinskih otoka. To nam je čak išlo tako dobro da smo razmišljali o kupnji Vivata. A kako je protivpožarno izviđanje tek bilo atraktivno za češke pilote! Nikad nisu letjeli iznad mora i otoka. Na izviđanju smo letjeli od otoka šibenskog arhipelaga preko Drvenika, Šolte, Hvara, Visa, Brača i Korčule. Uz to smo se s Korčule vraćali uz Biokovo i Mosor, a na kraju preko Sinjskog polja, s čudesnom Cetinom i veličanstvenom Kamešnicom iznad nje.

Luděk Kluger u svom elementu

Piloti iz Budjejovica su nam još nekoliko puta došli u goste. S njima održavamo kontakt do dandanas. Najčešći gost bio je Ludek Kluger, koji je sada jedan od dvojice direktora na svjetskom prvenstvu. Prilikom jedne njihove posjete dogodio se zanimljiv događaj, ali ja znam samo polovicu uživo. Bilo je to ubrzo nakon rata u Jugoslaviji i prve godine kada smo ponovno počeli letjeti u Sinju. Za vrijeme rata na našem je aerodromu stacionirala vojna avijacija. Bila je to jedinica formirana uglavnom od pilota našeg aerokluba. U hangaru je ostalo mnogo njihove beskorisne opreme. Najviše je bilo praznih “avio bombi”. To su uglavnom bile bombe izrađene ručno u većoj mehaničarskoj radionici. Ali bilo je i nekoliko pravih bombi. Naravno, sve su bile prazne: u njima nije bilo ni eksploziva ni upaljača. One prave recimo »industrijske« su bile prilično slične raketama iz filmova. Zapravo je to bio metalni odpad i na kraju su tako i završile. U češkoj ekipi je bio i jedan petnaestogodišnji momčić – modelar. On je prvi našao te bombe i pokazao ih ostalima. Kad su češki piloti vidjeli bombe, bili su oduševljeni. Nikad prije nisu vidjeli nešto slično. Kad su odlazili iz Sinja uzeli su najveću bombu, koja je doista impresivno izgledala i bila je duga metar i pol. Tvrdili su, da je tu bombu zaželio momčić. Mislim, da je istina bila malo drukčija i da su se to oni htjeli malo pohvaliti na povratku i pokazati ostalima u klubu u kakvim su dramatičnim okolnostima letjeli u Dalmaciji. Drugi dio događaja, naravno, održao se na češkom graničnom prijelazu Dolni Dvorište. Taj dio znam samo iz pripovijedanja. Bez problema su prošli granice  Slovenije i Austrije, ali na češkoj granici su odmah pronašli bombu. Slijedilo je nekoliko sati saslušavanja i objašnjavanja. Međutim ništa nije pomoglo, bomba je zapečaćena ostala na granici. Nakon nekoliko mjeseci istrage su im bombu ipak vratili. U to doba po Evropi nije još bilo današnjeg terorizma, pa je policija na kraju shvatila, da se radi doista o potpuno bezopasnom komadu kovine. Možemo ipak zamisliti kakav je to neobičan događaj bio za granične vlasti, a ne samo za naše vrle goste. U današnje doba ne samo da bi uzeli bombu, već bi zatvorili sve pilote i već nakon sat-dva bi na granici bila američka CIA.

Budjejovice nisu povezane samo s hrvatskim jedriličarstvom, već sa slovenskim. Šira obitelj Žnidaršič i njihovi zetovi odlazili su nekoliko puta na letenje u Budjejovice. Matija i Jernej Lokovšek su se prijavili za kurs akrobacija kod instruktora Saše Kubovca. Ako se dobro sjećam, na aerodrom Hosin su dolazili su s cijelim obiteljima. Luka još nije imao dozvolu pilota jedrilice i mi dva smo lutali po modelarskim trgovinama. Davno prije je Luka bio u mom modelarskom tečaju, na što sam do danas ponosan.

Luka na svjetskom prvenstvu u Budjejovicama

Nekoliko godina kasnije, Matija je ponovno otišao u Budjejovice i tamo pokazao svoju novu jedrilicu Lak-17. Ali ni time priča o ekipi »Žnidaršiči i zetovi« nije završena. Prije desetak godina su se Jernej i Nina natjecali na otvorenom češkom prvenstvu u razredu dvosjeda, na Blaniku iz Budjejovica. Ja sam prijateljima iz Hosina posudio svog Jantara, a oni nama Blanika za natjecanje. Blanik je zapravo bio za mene, jer sam prvobitno bio prijavljen za natjecanje je. No ispostavilo se da moj kopilot ne može ostati u Kunovicama cijelo vrijeme natjecanja, pa smo časni položaj predstavnika slovenskog jedriličarstva od samog početka prepustili »jačoj« ekipi. U košarkaškom jeziku bi se reklo da su Žnidaršiči imali “mnogo dužu klupu”. Naravno, na natjecanju je bila cijela obitelj Lokovšek s malim dječjim vrtićem. Tu je bila naravno i baka iz obitelji Žnidaršič, koja je i profesionalno odgojiteljica u vrtiću. Ja sam glumio pomoćnika momčadi, vozio se po pokrajini i tražio Blanika po poljima. Na početku natjecanja izgledalo je kao da ćemo pobijediti svu češku elitu pilota dvosjeda. Nina i Jernej su odlično obavljali svoj posao u zraku, a ja malo gore svoj na zemlji. Čak sam skoro ostao bez Jantara. Jednog su dana Nina i Jernej sletjeli negdje u brdima. Krenuo sam Aviom po njih. Blanika smo lijepo rastavili i stavili na prikolicu (i prikolica je bila iz Budjejovica). Kuka na prikolici mi je izgledala sasvim u redu. U zadnji trenutak sam preko kuke nabacio neki lanac, koji je bio na oba kraja pričvršćen za prikolicu. Nisam znao čemu inače služi, a čak mi je onako slobodan smetao. Kad promislim, čini mi se da bih od deset sličnih situacija samo jedanput nabacio neki tamo lanac. Prikolica ima kuku i to je to! Ni sam ne znam što me ponukalo na takav oprez. O sebi znam, da sam u letenju neobično oprezan. Svaku stvar radim tek kada pet puta promislim. Ali na zemlji kao nema opasnosti. Nakon nekoliko kilometara vožnje gore-dolje po brdimapo brdima pri punoj brzini kuka je iskočila, jedrilica se otkačila i da nije bilo lanca od Blanika ne bi ostalo ništa. Možete zamisliti što bi se dogodilo s Blanikom kod brzine 80 na sat da nije bilo lanca.

Posuđeni Blanik

Žnidaršiči se tradicionalno drže tradicije: oni su na svakom dijelu zemaljske kugle najbrojnija momčad. Tako je i na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu. Lokovški im povremeno u tome pomažu. Jeste li primijetili: namjeravao sam pisati o Svjetskom prvenstvu, ali ispalo je potpuno drugačije. Za reportažu o svjetskom prvenstvu treba potražiti drugog, natjecateljski orijentiranog izvjestitelja.

Zlin 137 Turbo Čmelak

Ipak da bar malo popravim utisak. Naš prijatelj Luděk je savršeno organizirao prvenstvo. Za vuču jedrilica je angažirao pet Turbo Čmelaka, a u rezervi je imao još i dva obična. Mene, koji avione skoro ni ne zapažam, su oduševili. Ne samo, da su lijepo izgledali, već se riječima ne može opisati kako su dobro obavili svoj posao. Inače kad me netko pita nešto o avionima, često se pravim Englez i nedužno pitam: »što je to točno avion«? Samo prvu godinu jedriličarskog života smo u grupi maštali postati piloti putničkih aviona. Ali ljepota jedrenja toliko me obuzela, da su avioni izgubili svaku šansu. U poznijim sam godinama pomislio: »ako bih ikad poželio letjeti na sportskom avionu bio bi to jedino »Polikarac« Po-2.

Polikarpov Po-2

Čak mi je prijatelj Matko obećao, da će me naučiti letjeti s njegovim Po-2. Ali kako kažu. »kasno Marko na Kosovo stiže«. Ništa od toga, bio sam i ostajem jedriličar. Ali od svih lijepih jedrilica na Hosinu, zapamtio sam samo šlepove Turbo Čmelaka.  

Morda vam bo všeč tudi...

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja