Jedriličarski svijet Borisa Kožuha – po tragovima Danila Kiša

Autor Niko Slana, fotografije Niko Slana (objavljeno na Facebooku)

Saznanja nam često dolaze na um kasno, ali uvijek im se obradujemo. Kad sam počeo čitati Danila Kiša, nisam znao kakvo je njegovo značenje u jugoslavenskoj književnosti, ali kad sam se latio čitati bosanske književnike, postalo mi je jasno koliko je duboko Kiš u njihovoj podsvijesti. Aleš Debeljak to je samo potvrdio u svojoj zbirci eseja o književnosti jugoslavenske Atlantide pod naslovom Balkanski most.

Borisova povijesna Olimpija

Kiša sam više puta spomenuo u svojim jedriličarskim tekstovima, pa je prijatelj Pavle često, kad me nazvao telefonom počeo s pitanjem: „Kako si, Kiš?“ Da ne bih uvijek započeli razgovor s istim pitanjem, ponekad sam ga preduhitrio i kad sam vidio da me on zove odmah sam se javio: »Izvolite, ovdje Danilo Kiš«.  Tada bismo mogli razgovarati o svemu ostalom, ali ne i o nacionalizmima svih vrsta, među koje ubrajam i one jedriličarske, bez obzira da radilo o lokalnoj razini.

Zapravo sam bio sretan što sam prijatelju Pavlu približio barem ime pisca, koji se čitav život susretao s nacionalizmima i trpio zbog njih. Kad još nije znao što je nacionalizam, pobjegao je iz Mađarske u Vojvodinu s obitelji. Otac mu je bio mađarski Židov, a majka Crnogorka. U plimi antisemitizma za vrijeme rata, njegov je otac nestao u Auschwitzu, a majka se nakon rata preselila na Cetinje. Diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu, a od 1979. godine je živio u Francuskoj. Čitav se život predstavljao kao jugoslavenski književnik, iako su ga pokušavali strpati u prisilnu košulju srpstva. Davno je predvidio što će se dogoditi s Jugoslavijom. Prema Debeljaku, jugoslavenski nacionalizmi stvorili su svoje male nacionalne državice i još uvijek ih hrane nacionalizmima. Kiš je svojim pristupom natjerao suvremenike i sljedbenike na dublje promišljanje tih procesa.

Trenutak na Grobniku

Pravom se pitate zašto je potreban ovakav uvod za priču o jedriličarstvu? U Kišovoj Enciklopediji mrtvih svoje mjesto imaju mrtvi bezimeni koje nitko nigdje ne spominje. Prema Kišu, mrtvi su svestrano povezani s živima, a njegova enciklopedija, u kojoj vlada jednakost, je univerzalna. U njoj nesumnjivo imaju svoje mjesto i jedriličari. Jedriličarstvo je nekoć bila sjajna jugoslavenska priča o uspjehu, koju smo sada više-manje svjesno potisnuli u zaborav. Naravno, u ime novih vremena i novih ideologija. A Kiševa enciklopedija ne sadrži politiku.

Međutim, izravan odgovor na postavljeno pitanje glasi: još uvijek kod nekih jedriličara postoji mnogo jedriličarske svijesti, koja nadilazi nacionalizme, iako je politička kuhinja u pojedinim regijama i danas prilično složena. Ti ljudi imaju sreću, da se ne moraju pitati što je i kako je još ne baš tako davno bilo, već jednostavno međusobno surađuju, a osnovni fokus im je letenje. Njih nove državne granice ne zanimaju. Boris Kožuh zasigurno je čovjek kojeg na aerodromima u Sinju, Livnu i Prijedoru ili u Rijeci, a također i u Češkoj ili Poljskoj, zanimaju samo ljudi koji su ludi na jedriličarstvo, kao i on sam.

Boris u jedrilici Gobe

Nemam fiksnu ideju da je baš jedriličarstvo faktor koji okuplja ili će okupiti ljude nekom posebnom snagom. Neke hoće, a druge velika svjetska jedriličarska družina ostavlja hladnima. Širi razvoj događaja u našem sportu ih ne pokreće, možda čak i ne znaju kakva se jedrilica krije iza oznake JS1. Vjerojatno njihovu pažnju uopće nije privuklo nedavno Svjetsko jedriličarsko prvenstvo u Benalli u Australiji. O tome mi je nedavno pričao jedan jedriličar iz Velenja. Stoga bi bilo besmisleno očekivati ​​da se išta zna o tome, što je nekada značilo jugoslavensko jedriličarstvo i kako jako su nekad bili povezani jedriličarski  događaji u Jugoslaviji, od istoka do zapada i od sjevera do juga. Jugoslavenski zrakoplovni savez bio je jaka organizacija. Ali zašto bi danas uopće sve to trebali znati? Dovoljno im je da znaju gdje je najbliži aerodrom i što tamo mogu očekivati. Jedriličaru zapravo nije potrebno ništa više od vlastitog kluba.

Iznad Grobnika

Borisa, koji ima licenciju inspektora British Gliding Association za godišnje preglede  drvenih povijesnih jedrilica, možete kao nastavnika jedriličarstva susresti u Sinju, ponekad u Livnu, a također i u Prijedoru usred nastavničkog posla. A ustvari mu često nedostaje vrijeme za sve nabrojeno. Inače, član je i Češkog kluba ljubitelja povijesnih jedrilica. U jednoj takvoj povijesnoj jedrilici ga često možete vidjeti i na Grobniku. Istom lakoćom kojom luta po hrvatskim, slovenskim i bosanskim aerodromima sjeda u jedrilicu i u Republici srpskoj u Prijedoru. Dobro poznaje sva gravitacijska uzletišta u Poljskoj, divi se graditeljima povijesnih jedrilica u Češkoj, a njegova omiljena specijalnost je polijetanje uz pomoć automobila. Nije mu bilo daleko da ode na letenje u Ukrajinu, u šlepu je preletio nekoliko puta Evropu od Češke do Pariza i od Brna do Ancone. Neprekidno planira nove i nove izazove i podvige koji se često vremenski preklapaju i nikada ih neće sve ostvariti. Ali to uopće nije važno. Važni su snovi i pogled na aerodrom gdje god da se nalazi.

Morda vam bo všeč tudi...

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja