Olimpija opet na našem nebu
Autor Boris Kožuh
Na našem nebu se poslije pedeset godina ponovno pojavila jedrilica Olimpija. Olimpija je jedna od najpoznatijih jedrilica u svijetu. Nije postavljala svjetske rekorde, nikad nije bila najbolja po aerodinamičkim performansama, nije bila ni najljepša jedrilica, nije ni među najbrojnije izrađivanim jedrilicama te čak nikad nije ostvarila ni cilj za koji je bila konstruirana. Pa ipak u povijesti jedriličarstva nema poznatije jedrilice. Pred drugi svjetski rat je bio raspisan natječaj za konstrukciju olimpijske jedrilice. Za olimpijske igre u gradu Helsinki 1940. godine jedriličarstvo je bilo pokusno uvršteno na listu olimpijskih sportova. Po pravilima na igrama bi svi takmičari morali nastupiti s istim tipom jedrilice. Do tada jedrilice nisu bile klasificirane, te je svatko mogao konstruirati i izrađivati jedrilice po vlastitim zamislima. Za natječaj su bile prijavljene dvije njemačke, dvije talijanske i jedna poljska jedrilica. U veljači 1939. godine međunarodni žiri je odabrao njemačku jedrilicu Meise za olimpijsku klasu jedrilice. Uz taj je izbor vezana zanimljivost. Po podacima na papiru (a i po ocjenama okupljene jedriličarske javnosti) najbolja je bila poljska jedrilica Orlik. Međutim priča se, da je u žiriju politička prevaga članova iz sila fašističkog tabora (Nijemaca i Talijana) donijela prednost konstrukciji Meise. Možda je to zaista i bilo tako, a možda i nije. A ustvari za našu priču nije ni bitno. Meise, koja je pobjedom dobila novo službeno ime Olimpija, se pokazala odličnom jedrilicom. Vjerojatno nikad ni prije ni kasnije nije bilo jedrilice, koja je bila tako dobra po jednostavnosti i lakoći pilotiranja te po izvanrednoj aerodinamičnoj koordiniranosti.
Olimpiju je konstruirao tim predvođen legendarnim Hansom Jacobsom. Jacobs je prije toga konstruirao dvije izvanredno uspješne jedrilice: Reiher i Weihe. Svim poznavaocima povijesti jedriličarstva je poznata silueta jedrilice Reiher sa galeb krilima. Još nam je poznatija jedrilica Weihe, koja je nakon svjetskog rata bila izrađivana i kod nas pod našim imenom Vaja. Vaja je bila najmasovnija visoko sposobna jedrilica kod nas u pedesetim i šest desetim godinama. Nije bilo aerokluba koji nije imao bar jednu Vaju. Na državnim prvenstvima je još u drugoj polovini šest desetih godina bilo više Vaja nego svih drugih jedrilica ukupno. Imala je raspon krila osamnaest metara i bila je jedna od najboljih jedrilica u prvom poratnom desetljeću. U to je doba osvajala i svjetska prvenstva. Piloti iz tih godina se Vaje sjećamo po dobrim aerodinamičnim osobinama a prije svega po izvanrednoj lakoći pilotiranja i upravljivosti. Vaja je bila biser među jedrilicama ili u novijem jedriličarskom žargonu – orhideja naših klubova. Mlađi piloti smo sanjarili o laširanju Vaje i taj je događaj svakom ostao zasigurno u pamćenju kao najveće postignuće onih godina.
Možete zamisliti osjećaje pisca ovog članka na dan kada je trebao prvi put poletjeti u Vaji. Bilo je to četvrtog lipnja 1964. godine na aerodromu aerokluba Split u Sinju. Sve je bilo spremno na startu: avion Po-2 te jedrilice Libis 17 i Vaja. Nakon dva kontrolna leta s Libisom i procjene nastavnika Vladimira Vadle da sam spreman za laširanje, na startno mjesto su izvučene obje Vaje. Po-2 je odvukao Libisa, a ja sam se spremao za let na Vaji (4062). Već sam sjedio s padobranom u jedrilici i čekao na povratak aviona. Ispred mene je bio prazan aerodrom, a iznad starta je nadletio avion i odbacio konop za vuču. Snovi su se ostvarili! Još samo dobro odletjeti dva leta za preobuku i onda jedrenja i preleti. Iz snova me prekinuo krik nastavnika i prasak u jedrilici – konop za vuču je pao na krilo moje Vaje i oštetio ga. Karijera pilota na Vaji se završila prije nego je uopće počela. Odgurali smo jedrilicu u hangar. Tog dana se nije više letjelo na jedrilicama. Upravnik je s nastavnicima i svim pilotima proveo analizu događaja, iako je slučaj bio vrlo jednostavan. Srećom Vaja nije bila teže oštećena. Na krilu je bilo samo oštećeno platno a konstrukcija je ostala nedirnuta. Slijedeći dan je opet bio letački i ja sam ipak laširao Vaju, ovaj put onu drugu s brojem 4079. Kasnije sam na Vaji naletio oko dvjesto sati te sudjelovao na dva prvenstva Hrvatske, jednom državnom prvenstvu i nekoliko aeromitinga.
Kada je naša Vaja prestala letjeti, želio sam je od kluba kupiti kao muzejsku jedrilicu. Da sam to uradio, ostala bi do danas očuvana. Pomanjkanje samopouzdanja me spriječilo, da to u klubu predložim. Tako su obje splitske Vaje bile uništene, kao i velika većina ostalih Vaja po klubovima. Tek ponegdje su Vaje izbjegle strogu kontrolu. Tako ih je ipak ostalo nekoliko. Dvije su obnovljene u Sloveniji i redovito lete. Možda opet dođe prilika napraviti let s Vajom. U Evropi ima nekoliko desetaka tih jedrilica. Neke su pažljivo obnovljene kao za muzej i lete na sletovima oldtimera.
Olimpiju u aeroklubu Split nismo imali, ali su je letjeli naši nastavnici. Vladimir Vadla nam je često pričao o letenju u jednogodišnjoj školi za nastavnike jedriličarstva u Vršcu. U tim je pričama najčešće spominjao Olimpiju. I stariji nastavnik Ivo Andrijašević ju je ponekad spomenuo. Olimpiju sam u Vršcu vidio ali u to doba nisam ni znao njenu povijest ni išta drugo o njoj. Da sam tada imao današnju pamet ne bi mi bilo dovoljno da je samo vidim.
Olimpija je ustvari »mlađa sestra« jedrilice Weihe. Konstruktor Jacobs je konstruirao Weihe pola godine prije Olimpije. Raiher i Weihe su u to doba prolazili kroz period dorade i stalnih modifikacija. Kao osnovu i temelj za konstrukciju Olimpije Jacobs je uzeo jedrilicu Weihe. Najveća vidna promjena je bilo skraćenje krila s 18 na 15 metara, kako su zahtijevala pravila natječaja za olimpijsku jedrilicu. Ustvari je Olimpija smanjena Weihe, pa i izgledom vrlo podsjeća na nju.
Nakon pobjede na natječaju, nacrti za Olimpiju su postali dostupni po čitavom svijetu. U više država su je počeli izrađivati iako je mnogima postalo jasno, da se olimpijada u Helsinkiju neće održati. Nakon rata je jedriličarstvo brisano s liste olimpijskih sportova, pa je Olimpija ostala prva i jedina jedrilica olimpijskog razreda. Kasnije su se iz tog razreda razvili ostali razredi. Olimpijski razred više ustvari uopće ne postoji. Prije dvadesetak godina je bio raspisan sličan natječaj – za svjetski razred. Ovaj put je pobijedila poljska konstrukcija PW-5 Smyk. Taj se razred nije šire afirmirao, pa ni izrada jedrilice Smyk nije raširena kao nekada izrada Olimpije.
Olimpija, koja leti na našem nebu je izrađena u Engleskoj. Prvi vlasnik je bila britanska kraljeva mornarica (RNGSA). Kasnije su je prodali aeroklubu a na kraju je završila u privatnim rukama. Već niz godina je sretni vlasnik Olimpije Boris Kožuh, pilot iz aerokluba Split.
Konstrukcija je bila tako uspješna, da su Olimpiju izrađivali čak još u šest desetim godinama. Engleski proizvođač je u cjelini zadržao geometriju i aerodinamiku Olimpije, a konstrukcija je bila pojačana (radi propisa u Britaniji). Tip Olimpija 1 je imao samo skiju, tip 2b je imao glavno kotač (originalni nacrti su predviđali samo skiju), a tip 3 je imao skiju i mali stajni trap, koji se nakon polijetanja odbacivao. Sličan stajni trap su imale i naše Vaje. Tvornica Elliot of Newburry je izradila 158 Olimpija, a još dvanaest ih je bilo izrađenih u kitu.
Letne osobine i lakoća upravljanja su bili toliko dobri, da su Olimpiju upotrebljavali čak i u osnovnom školovanju pilota. Učenici su nakon uspješnih samostalnih letova na dvosjedu odmah preškolovani na Olimpiju (polijetanje pomoću vitla). Preobuku na aerozapregu su tada vršili ne na dvosjedu nego odmah na Olimpiji. Učenicima su teoretski objasnili kako se leti u aerozaprezi. Izabrali su dan bez vjetra s dobro vidljivim horizontom, učenik je sjeo u Olimpiju i odletio svoj prvi let u aerozaprezi. Takav način se izvodio samo na Olimpiji, iako su u ono doba u Britaniji imali više raznih jednosjeda. Pouzdavali su se samo u Olimpiju, da će učenika sretno vratiti na zemlju. Zašto su upotrebljavali takvu metodiku obuke? Stariji piloti se sigurno sjećaju jedrilice Ždral. Bila je vrlo teška i troma po nagibu pa se nije upotrebljavala za osnovnu obuku. Slične ili još gore karakteristike su imali engleski dvosjedi tog vremena. Za učenike je bilo doista lakše pratiti avion u izvanredno upravljivoj Olimpiji, nego danima letjeti s nastavnikom u dvosjedu. Slična metodika ali mnogo manje radikalna se upotrebljavala i kod nas u Jugoslaviji do sredine šest desetih godina. Preobuka s vitla na aerozapregu se vršila na dvosjedima. Nakon letova s nastavnikom na Libisu 17 prvi samostalni let u zaprezi se vršio na jedrilici Jastreb. I autor ovog teksta se tako školovao. Prije preobuke za aerozapregu je svaki učenik već letio na Jastrebu, polijetajući pomoću vitla.
Olimpija se u zraku ponaša slično kao legendarni ruski avion PO-2. Na tim su avionima u toku drugog svjetskog rata često letjeli ruski pješadijski oficiri, koji su dobili samo tečaj od nekoliko letova. Skoro svaki viši pješadijski oficir je imao svoj PO-2, kojim je u slučaju potrebe obilazio svoje jedinice na terenu. Popularni »Kukuruznik« je sam sletio, kad bi pilot pustio komande. O upravljanju aviona PO-2 kruži poznata priča o nastavniku letenja koji je ponekad upotrebljavao neobičnu metodiku obuke. Kad je ocijenio da je učenik zreo za samostalno, u zadnjem kontrolnom letu je na visini ulaska u školski krug skinuo palicu iz ležišta, pokazao je učeniku i bacio iz aviona. Sad je učenik doista morao sam sletjeti. Ali tu priča ne završava. Neki se učenik ranije pripremio na skidanje palice, pa je nakon nastavnika i on odbacio svoju palicu. Učenik je u tajnosti pripremio rezervnu palicu. Sad se nastavnik našao u nezgodnoj situaciji. Neočekivano je rezervna palica pala u trup i učenik je nije mogao dohvatiti. Ipak su i bez palice sretno sletjeli. Da li se to doista dogodilo nitko ne zna, ali je priča vrlo vjerojatna, pošto je PO-2 stvarno jednostavan za letenje.
Slično jednostavno je također i upravljanje jedrilicom Olimpija. Vlasnik Olimpije ponekad u šali kaže, da Olimpiji za jedrenje nije potreban ni pilot ni termika. U toj šali ima mnogo istine. Letenje Olimpijom je jednostavno kao zrno graha. Sama kruži u termici te iskorištava termiku i tada kad je skoro uopće nema (ako netko na zemlji upali cigaretu to je za Olimpiju već dovoljna uspona struja). Sama i slijeće a može letjeti brzinom manjom od 50 km/h. Svaki mladi pilot kad vidi tu jedrilicu najprije upita: »Kolika joj je finesa«? Kad dozna, ode razočaran, pošto nije ni čuo za tako malu brojku. Čak ni Vaja s rasponom od 18 metara nije imala baš naročitu finesu (28), dok je finesa Olimpije malo ispod 25 (možda realno čak samo 23). Ali, ni na zemlji ni u zraku, nema ljepše jedrilice od ovih dviju »sestara«.
Nedavni komentarji